KRANJČEVIĆ, Silvije Strahimir

KRANJČEVIĆ, Silvije Strahimir, pjesnik (Senj, 17. II. 1865 - Sarajevo, 29. X. 1908). Rođen u obitelji nižega činovnika; 1883. započinje studij teologije u Rimu, koji prekida nakon prvog semestra; 1886. položio je u Zagrebu učiteljski ispit. Kao nastavnik i školski upravitelj služio je u bosansko-hercegovačkim mjestima i gradovima (Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo). Od 1895. član je uredništva sarajevskoga književnog časopisa Nada. Prve stihove, pod utjecajem Šenoe i Harambašića, objavio je 1883. a 1885. izašla je njegova prva zbirka Bugarkinje, posvećena A. Šenoi. Ostale zbirke: Izabrane pjesme (1898), Trzaji (1902) i Pjesme (1908). Udovoljivši svojom mladenačkom lirikom konzervativnom književnom ukusu našega kasnog XIX. st., Kranjčević je u Izabranim pjesmama i Trzajima izrazio raspoloženja i načeo teme koje su se u krugu hrvatskih pisaca i književnih kritičara iz prvih dvaju desetljeća XX. st. doživljavale kao nove i revolucionarne. Mnogi važniji hrvatski pisci iz toga doba (Matoš, Polić-Kamov, Čerina, Ujević) pisali su eseje o Kranjčeviću. Naši književni modernisti, za što su napose reprezentativni sastavci A. G. Matoša i T. Ujevića, vidjeli su Kranjčevića kao zakašnjeloga romantika, kao pjesnika zanimljive i izazovne misaonosti, ali odviše tradicionalne i isključivo na domaćim uzorima izgrađene verzifikacije i dikcije.

Krleža se s Kranjčevićevom lirikom upoznao još u mladosti, što je, između ostaloga, posvjedočio višestrukim spominjanjem pjesnika i citatima njegovih stihova u svojim dnevnicima i u autobiografskim osvrtima na stranicama svojih esejističkih knjiga. Krležin se sud o Kranjčeviću vremenom mijenjao, ali je uglavnom bio pozitivan. Po nedvojbenu utjecaju Kranjčevićevih svjetonazornih ideja u prvim Krležinim književnim djelima (napose u dramama iz ciklusa Legende) može se pretpostaviti da je bio predmetom neograničena oduševljenja mladoga Krleže. Od ranih 30-ih godina Krležin sud o Kranjčeviću, pod dojmom promjena književnoga ukusa do kojih je došlo s prodorom modernističkih poetika u hrvatsku književnost, postaje umjereniji i sve osjetljiviji za nedostatke pjesnikova izraza i njegove lirske estetike. Istodobno se, međutim, Krleža sve pozitivnije izražava o društveno-kritičkim sadržajima Kranjčevićeve lirike.

Drukčije nego za Matoša i Ujevića, koji su o Kranjčeviću s razumijevanjem pisali, ali su bili izvan dosega njegovih utjecaja, za Krležu je, barem u doba njegove književne mladosti, Kranjčevićeva poezija značila i stvaralački poticaj. Kranjčevićev se utjecaj osjeća u većini Krležinih mladenačkih djela, bez obzira na njihovu generičku pripadnost, ali ostaje ograničen na njihovu tematsku razinu. Krleža se u Simfonijama, Legendama i ranim lirskim ciklusima jasno nadovezuje na neke važne Kranjčevićeve teme, ponajprije na dramatske situacije, misaone motive i ugođaje iz njegovih duljih, ne posve lirskih pjesama (Mojsije, Zadnji Adam, Dva barjaka, Excelsior, Lucida intervalla). Kranjčevićevi poticaji prepoznatljivi su, na primjer, u liku demitologiziranoga Isusa iz Legende o čemu Krleža piše u Dramaturškom uvodu iz god. 1928 (Moj obračun s njima, Zagreb 1932): »opisao sam u njoj Krista kako razgovara sa svojom sjenom o problemima crkve kao da je čitao Kranjčevića«. Ti poticaji prepoznatljivi su također u Krležinim dramskim i poetskim varijacijama o sudbini osamljenih genija i političkih vođa kao i u katastrofičnim vizijama nekih pjesama iz »ratne lirike«. Mladi je Krleža, međutim, posve neovisan o Kranjčeviću na razini forme, stiha, metaforike, reagirajući u tom smislu na poticaje iz europske književnosti između simbolizma i ekspresionizma, koja je Kranjčeviću bila daleka i nepoznata.

Osim kao ograničeno prihvatljiv uzor, Krleži se Kranjčević također nametao kao interpretacijski izazov i kao predmet književnoga vrednovanja. Do 30-ih godina Krleža je više puta u svojim dnevničkim, esejističkim i polemičkim tekstovima spominjao Kranjčevića u nedvosmisleno pozitivnu kontekstu. U Hrvatskoj književnoj laži (Plamen, 1919, 1), Kranjčević se, komplimentiran kao nacionalni »duhovni svetlonoša«, nadređuje ne samo književnosti ilirizma i Šenoina doba, nego i književnim proizvodima moderne, koja se u tom kontekstu kritizira s izrazito utilitarističkoga stajališta. U polemičkoj knjizi Moj obračun s njima K. uvrštava Kranjčevića među malobrojne neprijeporne vrijednosti novije hrvatske književnosti: »i tako se gibam naprijed (...) potpuno sam, imajući pred sobom nekoliko Kranjčevićevih pjesama, Matoševe feljtone i Nazorovu liriku«. Od ranih 30-ih godina Kranjčević više puta postaje i temom Krležinih samostalnih eseja. Prvi esej što mu ga je Krleža posvetio nosi naslov O Kranjčevićevoj lirici (Hrvatska revija, 1931, 3), a zatim slijede Odlomci eseja o Kranjčeviću (Republika, 1948, 11-12) i obljetnički članak O stogodišnjici rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića (Forum, 1965, 1-2).

Sva je tri svoja esejistička iskaza o Kranjčeviću formulirao Krleža u doba kad se njegov sud o pjesniku bio već ustalio i postao kompromisna ocjena. Kao piscu s iskustvom moderne i njezinih esteticističkih usmjerenja (simbolizam, secesija, impresionizam, neoromantika), Krleži je ostalo strano i estetički neprivlačno sve što je Kranjčevića povezivalo s hrvatskom lirikom između Šenoe i Harambašića. Negativan je stav imao prema mnogim formalnim i izražajnim kvalitetama Kranjčevićevih pjesma, čak i prema ideji ljepote koju te pjesme podrazumijevaju: »U Kranjčevićevim slikama često se javlja lirika najbanalnijih obojadisanih razglednica s romantikom Trnoružice i Pepeljuge i kičem božičnog nakita« (1931). U obljetničkom eseju, K. drži da je Kranjčević »banalan, da, upravo nenadaren, kada se predaje erotičkom maštanju, slijep za bilo koju vrstu prirodnih ljepota, a naročito pejzaža«. Ipak, K. većinu svojih negativnih sudova o Kranjčevićevim pjesmama ublažava upozorenjima na niske standarde hrvatske književne kulture potkraj XIX. st., o kojima osobito u eseju O Kranjčevićevoj lirici ima mnogo pojedinačnih, često i ironično-duhovitih zapažanja.

S druge strane, Krleža Kranjčeviću uvijek priznaje da se višestruko uzdigao nad standarde svoga vremena: ponajprije, vjerodostojnošću i proživljenošću svoga osobnog iskaza, posebno svoga pesimizma, zatim sposobnošću da pjesnički izrazi socijalnu problematiku (»Kroz njegove fraze proviruju krpe stvarnosti: sive krpe krša, gladnih prosjaka, slijepaca, kljastih invalida (...)«, 1931), a najposlije i povremenim zahvatima u teme strane našoj prošlostoljetnoj lirici, među kojima Krleža, na prvo mjesto stavlja česte Kranjčevićeve kozmičke motive (»Dok je čitava lirika njegova vremena dosadno sviranje na gitari, Kranjčević u svojim dobrim pjesmama otvara zvjezdane prostore. On ima snage da nas iz najcrnje bezizlaznosti pokrene u astralne otvore, koji nisu rupice na romantičnom kaleidoskopu pjesničkih alegorija, nego doista vonjaju po vulkanskoj lavi meteora«, 1931). U Odlomcima eseja o Kranjčeviću i članku O stogodišnjici rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića pozitivna se dimenzija Krležina suda o njemu, u duhu vremena nakon II. svj. rata, dodatno učvršćuje ocjenom o pjesnikovu protureligioznom stavu (»on riskira svoje prve pjesničke riječi kao bezbožnik«) i o progresivnosti njegovih društvenih pogleda: »Kranjčević je postao barjaktar slobodne, iznad ljudske gluposti uzvišene misli, povjerovavši u preporodnu snagu socijalističkih parola« (1965).

Zo. Kr.