KRIŽANIĆ, Juraj

KRIŽANIĆ, Juraj, polihistor (Obrh, oko 1618 - Beč, 12. IX. 1683). Izdanak sitnoga hrvatskog plemstva, od 1678. redovnik, dominikanac. Školovao se kod isusovaca u Ljubljani, potom na Sveučilištu u Grazu (magisterij filozofije). Teologiju studirao u Bologni; 1640. otišao u Rim, kako bi studirao grčki jezik i nastavio studij teologije. Već tu obuzet mišlju o crkvenom jedinstvu svih Slavena, moli Kuriju da ode u Rusiju, s misionarskom idejom o prosvjećivanju najmoćnije slavenske zemlje, o ključnoj ruskoj ulozi u oslobađanju Slavena od turske invazije te o crkvenom ujedinjenju svih Slavena s Rimskom crkvom. Svijest o golemoj Rusiji, koja bi mogla poslužiti kao oslonac malim slavenskim narodima, raspetim između germanskoga, turskog i latinskog prodora, navodi ga na misao o zajedničkom, sveslavenskom jeziku. U Hrvatsku se kao svećenik i doktor teologije vraća 1642, a dvije godine kasnije odlazi preko Smolenska u Moskvu. Carigrad posjećuje kao član austrijskog poslanstva 1651, potom se vraća u Rim, sumnjiv zbog svojih ideja kao šizmatik. God. 1658, bez papine privole, opet putuje u Moskvu, gdje se sljedeće godine stavlja u službu caru Aleksiju, koji odobrava njegov rad na »slavenskoj« gramatici i rječniku. God. 1661, iz još uvijek nerasvijetljenih razloga, Križanić je prognan u Sibir, u Tobolsk, gdje provodi petnaest godina, ali sa carskom plaćom, radeći na svojim djelima. Progonstvo ga tjelesno i duševno iscrpljuje. Po smrti Aleksejevoj, mladi car Fjodor oslobađa ga 1676. Tri godine kasnije, u Vilniusu stupa u dominikanski red. Pridružuje se kao svećenik vojsci Jana Sobieskog, koji kreće u razbijanje turske opsade Beča, te pogiba pod Bečom. Uz teološke i filološke teme, Križanićeve rasprave zadiru u povijesnu, politološku, muzikološku, čak i gospodarstveno-zemljopisnu problematiku (Historia de Siberia; O Kitajskom torgu; Politika ili Razgovor o vladateljstvu; Asserta musicalia; Nova inventa musica; Objašnjenje vidovno o pismě slovenskomě, Gramatičko iskazanje ob ruskom jeziku). Mnoge njegove zamisli ostale su ili nedovršene ili neostvarene. Uz manje ili veće ograde, današnja znanost u Rusiji drži navedene Križanićeve teme početkom nacionalne politologije, komparativne slavistike, muzikologije, ekonomske geografije itd.

Krležinim književnim, političko-povijesnim i uopće kulturološkim promišljanjima hrvatskog, a potom i ukupnog južnoslavenskog, kompleksa nije mogao promaknuti lik J. Križanića. Čitanje Jagićeve knjige o Križanićevu životu i djelu, objavljene 1917, ponukalo ga je da se sustavnije pozabavi upoznavanjem sudbine toga, za svoje vrijeme potpuno atipičnoga čovjeka. Već je i sam zamah Križanićevih nastojanja mogao biti dovoljan da pobudi Krležinu pozornost: ono što će Križanića dovesti do statusa jednog od Krležinih stožernih likova, povijesni sklop okolnosti koji iz jednoga hrvatskoga baroknog intelektualca tvore prepoznatljivu sponu sa svim problemima Krležine aktualne sadašnjosti, trajat će mnogo duže pa Križanić ostaje neprijepornom konstantom Krležine povijesne, političke i kulturne orijentacije.

Krležin pristup Križaniću očituje se nadasve književno. Jedan je to od onih likova u kojima se pribire Krležin cjelokupni napon: premda Krleža neprijeporno vlada svim dotad poznatim i znanstveno utvrđenim činjenicama i interpretacijama Križanića, njegov napor, točnije nadahnuće, u osvjetljavanju toga lika ne namjerava biti ni povijesno, ni književno-znanstveno, ni posve kulturološko. U bavljenju Križanićem Krleža postupa stvaralački, jer su se sve silnice njegovih interesa stekle u točki u kojoj nastaje simbol na raskrižju povijesti i suvremenosti.

Interes bečke slavistike potkraj XIX. st. za Križanićevo jezično-vjersko-političko stvaranje slavenskog esperanta, te politički položaj slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj Monarhiji u vrijeme Krležine mladosti, bit će poticajem za prvo svjesno postavljanje Križanića u središte općekulturnoga hrvatskog interesa. U manifestnome mladenačkom tekstu Hrvatska književna laž, Krleža izričito izjavljuje: »I ako postoji linija jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta, ona se probija od bogumila na Križanića, i od Križanića do Kranjčevića, duhovnih svjetlonoša« (Plamen, 1919, 1). Između Križanićeva slavenstva i bogumila znanost će teško uspostaviti korelaciju, ali elementi Krležina interesa očiti su: »(južno) slavenska tradicija i kontinuitet«.

Gotovo senzacionalno Krleža je svojim esejem O patru dominikancu Jurju Križaniću (Književnik, 1929, 1) u aktualnu hrvatsku književnu svijest unio Križanića tako da je učinak tog teksta ostao do danas. Prestajući biti predmetom usko znanstvenog i specijalističkog interesa, Krležin Križanić postaje prethodnikom rješenja hrvatskog položaja između Rima i Carigrada, između (zbog niza povijesnih razloga) gotovo anomalne zadanosti i u slavenskom i u zapadnome svijetu. Atipični Hrvat postaje u Krleže programatskim: »Križanić je bio lud i nije bio lud, ali je bio genijalan« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III, Zagreb 1985). Zamišljati u XVII. st. sveslavenski jezik, htjeti europskom prosvjetom dovesti Rusiju do »spoznaje dužnosti« prema Slavenima na europskom zapadu, htjeti pomiriti slavenstvo i Zapad na osnovi zajedničkoga kršćanstva, moglo se krajem 20-ih godina, a i danas, modificirati s europskom situacijom nakon oktobarske revolucije: jugoslavensko ujedinjenje ostvareno je (i nakon fašizma 1941—45. i nakon Informbiroa 1948); u Rusiji je pobijedio socijalizam; to je svjetski internacionalizam ponikao na slavenskom, križanićevskom tlu, koji će se suprotstaviti tradicijskim imperijalnim silama i Zapada i Istoka, za neko treće čovječanstvo. Krležini tekstovi pružaju dovoljno povoda za sud da je on Križanića mogao držati svojim hrvatskim prethodnikom. Bez obzira na iznevjerene povijesne nade Krležinih političkih opredjeljenja, ostaje činjenica da Križanić tek po Krleži javno postaje jednim od stožernih likova naše kulturne povijesti. Ocrtavajući u svom eseju i njegov ljudski lik, motive, nutarnje sukobe između namjera i stvarnosti, Krleža kao da anticipira hrvatske usude koji su, povjerovavši u spasonosnost komunističkog internacionalizma, za duge godine, ili zauvijek, nestali u Sibiru, kao i Križanić.

Poput Supila, Križanić amalgamator, Križanić sintetički ujedinitelj suprotnosti, prati Krležu cijelog života. Lako je zamijetiti kako se Krleža trajno nosi s njima, obećavajući sam sebi roman, ili štoviše dramu na temu njihove sudbine. Do ostvarenja tih zamisli nije došlo: sam politički predmet tih djela izmicao je umjetničkoj realizaciji. U kasnoj zrelosti, pišući Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću (Forum, 1962, 5) Krleža kao da vraća svoj neispunjeni beletristički dug namjeravanoj većoj književnoj formi: apologija zamisli drame Aretej poslužit će paraleli s Križanićem kao nenapisanom dramom, a s konačnim uživljavanjem u lik nad kojim povijest počinja izdaju: po mnogoj kritičkoj ocjeni, taj tekst pripada ljepšim i važnijim Krležinim stranicama. Interpretirajući Križanića, Crkvu bosansku, mnoge srodne pojave na hrvatskom i južnoslavenskom terenu općenito, Krleža se često sukobljavao sa znanstvenim ispitivanjima i rezultatima. Ali ne može se poreći da je, u možda još težem povijesnom razdoblju, u svijest vratio Križanića kao konstantu hrvatske kulturne povijesti, koja je još pomnijem znanstvenom ispitivanju podložna tek nakon njegove književne simbolizacije.

Ni. Pk.