KRKLEC, Gustav

KRKLEC, Gustav, pjesnik, kritičar, feljtonist i prevoditelj (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 - Zagreb, 30. X. 1977). Njegova mladenačka poezija impresionistički je lepršava, himničkih raspoloženja i panteističkih motiva u slobodnim lirskim izričajima, a kasnije je pisao akustički skladne i formalistički dotjerane pjesme tradicionalne strukture. U esejima, kritikama i feljtonima originalan je nastavljač impresionističke kritike matoševskog stila s prepoznatljivim osobnim šarmom i lakoćom u izrazu. Uz mladenačka djela, dramu Grobnica (1919) i roman Beskućnici (1921), objavio je značajnije pjesničke zbirke Lirika (1919), Srebrna cesta (1921), Nove pesme (1923), Ljubav ptica (1926), Izlet u nebo (1928), Sabrana dela, I-II (1932), San pod brezom (1940), Darovi za bezimenu (1942), Tamnica vremena (1944), Izabrane pjesme (1947), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1951), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Majmun i naočale (1967), List na vjetru (1969) i dr., te knjige feljtona, putopisa i kritika: Lica i krajolici (1954), Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (1956), Noćno iverje (1960).

U svojoj mladenačkoj kritici i Krklec se uključio među osporavatelje Krležine rane poezije. Njegova recenzija Krležine Lirike (Zagreb 1919), objavljena u Riječi SHS, 2. VII. 1919, simptomatična je već po naslovu - Lirika mozga. Krklec je težište Krležine poezije otkrivao u njezinoj misaonoj dimenziji koja, po njegovu uvjerenju, često ostaje na površini i pretvara se u parolaški verbalizam. Krležina je misaonost, smatra Krklec većim dijelom rezultat tuđih utjecaja, posebice Nietzschea. U svoj tekst uključio je i prikaz cjelokupne, ambivalentne Krležine književne pojave, pronalazeći njegovoj misli, angažmanu, protestu, pa i estetskoj manifestaciji, različite povode - društvene i literarne. Istaknuo je na kraju da je to prva Krležina zbirka koju je dočitao do kraja, a sugerirajući autoru »da se smiri u iskrenosti modrih voda svoje duše«, pokazao je kako nije u stanju »dočitati Krležine simfonije i prihvatiti njegovu tešku i opsežnu metaforiku« (S. Lasić). Nije u tome kritičkom sudu teško otkriti utjecaj A. B. Šimića u negaciji Krležine lirike, odn. odčitati tu kritiku na razini generacijske zavisti nešto mlađih Krležinih kolega. No taj »istočni grijeh« svoje mladenačke kritike Krklec poslije iskupljuje spontanom i afirmativnom recenzijom Krležine knjige eseja Evropa danas (Zagreb 1935), pod nazivom Krleža o savremenoj Evropi (Politika, 25. X. 1935). U toj recenziji Krklec apostrofira Krležinu borbu za istinu o suvremenoj Evropi, autorovu hrabrost da iskreno progovori i o pojedincima i o društvu, a osim aktualnog sadržaja i progresivnih ideja te knjige, posebice ističe originalnost i moć Krležina izraza, koji posjeduje »svježinu i lakoću, gipkost i snagu, pokretljivost i čvrstinu«. Knjiga je »sintetična i duboka analiza stvarnosti« i »književni događaj prvoga reda«. U povodu Krležine 60. godišnjice Krklec se javio prigodnim feljtonom Književni lik Miroslava Krleže gledan iz tri vremenska ugla, objavljenim u Narodnom listu, 7. VII. 1953, a potom u knjizi Lica i krajolici (1954). Taj tekst je tipičan panegirik, a sastoji se od Krklecove »isprike« za rani napad na Krležu, od pretiskane recenzije o knjizi Evropa danas kao dokaza točnosti i aktualnosti izrečenih ocjena, te od superlativa i afirmativnih atributa o suvremenom značenju Krležina djela koje je, u optimističnoj kritičarovoj perspektivi »čitav naš narod od Soče do Vardara prihvatio kao svoje najdraže štivo«.

Krležin odnos prema Krklecu mogao bi se označiti dobrohotnim i prijateljskim, jer nije javno reagirao na Krklecovu negativnu kritiku i angažirao ga je za suradnju u Plamenu. Svoju izrazitu simpatiju prema Krklecovoj ličnosti i djelu spominje i u razgovorima s E. Čengićem (S Krležom iz dana u dan, I, Zagreb 1985), gdje ističe kako »pamti« Krklecov negativan napis o sebi, ali i to kako Krkleca kao pjesnika cijeni više od A. B. Šimića, te kako ga ohrabruje da nastavi sa svojim feljtonima, koje je Krleža smatrao uspjelima.

Jo. S.