KRSTIĆ, Kruno

KRSTIĆ, Kruno, leksikograf (Arbanasi kraj Zadra, 13. XI. 1905 - Zagreb, 6. XII. 1987). Maturirao je na talijanskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru 1926, a diplomirao (romanistiku, filozofiju i psihologiju) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1937. tezom iz psihologije. Radovima s područja filozofije, psihologije, lingvistike i kulturne povijesti stekao je znanstveni ugled, posebice kao redaktor enciklopedijskih izdanja, prvo Hrvatske enciklopedije, a potom (1951-75) edicija Leksikografskog zavoda.

Nakon Krstićeve smrti potvrđena su nagađanja o njegovu autorstvu brošure Kako piše gospodin M. Krleža potpisane pseudonimom Mark Tween (MOSK, 1935, 15). Pretpostavljalo se naime da Krstić nije obnavljao sjećanja na svoj pokušaj osporavanja Krležine spisateljske vještine iz lojalnosti Krleži, koji ga je prihvatio za suradnika i javno (1952) zaštitio od napada da je »frankovac« i »tvorac ustaškog rječnika«. Nije, međutim, isključeno kako je Krstić s distance korigirao mišljenje o svojoj u žaru ideologiziranih polemika nastaloj raščlambi, namjerno je ostavljajući anonimnosti pseudonima. Premda se nerijetko uzimala dokazom Krležine površnosti i dvojbenoga karaktera njegove verbalne energije, ta je studija uglavnom tek sustavan pregled pokušaja njegova osporavanja na nekoliko razina. Spočitavajući mu »megalomaniju«, »literarno blefiranje«, destruktivno opserviranje »hrvatstva«, Krstić pokušava dovesti u pitanje Krležinu poziciju »jer se konstantno ponaša po principu paranoične koncepcije svoje vlastite ličnosti«. Tvrdi da Krleža nema prava obračunavati s onima koji pišu loše budući da sam »piše isto tako loše«, a k tome »marksizam i nije ništa drugo nego užitak u razaranju i psovki na sve«. To bi trebala dokazati bujica riječi kojoj je jedina svrha zateći čitatelja, okolnost da Krležina »lica sva jednako misle i govore«, a pisac nema koncepcije pa mu izmiče kompozicija. Krstić se okomio na Krležinu svestranost, rečenicu, ortografiju i stilistiku, upuštajući se u niz duhovitih zapažanja, ali i naivnih primjedbi i nategnutih prigovora. »Temeljna pogreška« (S. Lasić) Krstićeve metode u njoj je samoj, jer elemente Krležine stilistike ne promatra s obzirom na njihove funkcionalne (poetičke) cjeline (nakane), već ih podređuje vlastitom idealu »precizne jasnoće«, kada se njihov učinak gubi, što u pravilu argumentaciju čini proizvoljnom. Ponukan tom studijom Lasić je posumnjao da je Krstić možda autor i »svojevrsnog repertoara Krležinih jezičnih i stilskih ,akrobacija‘« te »oštroumnih« ironizacija njegovih zagovornika u Hrvatskoj straži. Sažimajući u tipu ideološki ortodoksne pamfletske negacije čitavo krilo krležologije, Krstić se paradoksalno 1963. zatiče na njezinu suprotnom polu, zagovarajući Krležinu erudiciju kriterijem čitave epohe (Krležina enciklopedija, Vjesnik, 7. VII. 1963). Znak svog vremena, Krstićevi zapisi o Krleži ostaju na margini njegova kritičkog opusa.

LIT.: S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989; I. Stattin, U spomen Krunoslavu Krstiću, Marulić, 1988, 3; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, Sarajevo-Zagreb 1990.

Vl. Bo.