KRŠĆANSTVO

KRŠĆANSTVO. U mnogolikosti svojih pojavnih oblika - kao vjeroispovijed i organizirana crkva, zatim kao skup vjerskih obreda i sustav mitološko-religioznih predodžaba, a najposlije, i kao izvor moralnih norma i svjetonazorski temelj - kršćanstvo pripada najčešćim i najtipičnijim temama Krležina književnoga djela. Više je razloga zbog kojih je kršćanstvo za Krležu bilo trajnim predmetom osjećajnih i misaonih reagiranja i neugasiv izazov. Prvo, Hrvatska i njezina srednjoeuropska okolina, kao prostor Krležina duhovnoga sazrijevanja i djelovanja, dio su Europe u kojem kršćanstvo - u formi katolicizma - ne samo što ima dugu tradiciju i jak duhovni utjecaj nego je podosta uspjelo odoljeti protuvjerskim i sekularnim pokretima kakvi su obilježili duhovni život zapadnoeuropskih društava u doba nakon prosvjetiteljstva. Drugo, K. je svoj književni, intelektualni i politički angažman već od mladosti zasnivao na filozofskim i političkim idejama koje ulaze u otvorenu polemiku s kršćanstvom i s religijom uopće, a koje u svojoj društvenoj provedbi teže afirmaciji ateizma. Najposlije, svjetonazori i društvene utopije na kojima K. temelji svoju kritiku kršćanstva i religije, budući da se ne izvode samo iz duha građanskoga prosvjetiteljstva nego i iz ideologija lijevih totalitarnih društvenih pokreta nakon 1900, prije svega lenjinskoga komunizma, i sami posjeduju isključivost svojstvenu religioznim pogledima na svijet; stoga motivi kršćanskih vjerovanja, pozitivno prevrednovani, često prodiru i u Krležine utopijske iskaze, obično u formi biblijskih metafora uz elemente njegovih svjetskopovijesnih prognoza ili uz ključne likove njegovih literarnih projekcija.

Problematika kršćanstva u Krležinu opusu dijeli se, u skladu s generičkom razgranatošću opusa, na tri donekle izdvojena tematska kompleksa. Prvi obuhvaća Krležine autobiografske iskaze o temi kršćanstva i uglavnom se podudara s pojedinim poglavljima memoarskoga zapisa iz 1942. Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03. Drugi, mnogo veći kompleks tvore kršćanski motivi u Krležinim književnim djelima. U treći se mogu ubrojiti Krležini teoretski iskazi o kršćanskoj religiji i njezinim pratećim pojavama.

Iz Krležinih autobiografskih zapisa, napose iz Djetinjstva, doznaje se da je K. odrastao u katoličkoj obitelji, da je kao dijete redovito sudjelovao u crkvenim obredima, primao vjersku pouku i posjedovao samorazumijevanje iskrena kršćanskoga vjernika. Od vjere i crkve počeo se, prema onome što stoji u Djetinjstvu, udaljavati nakon susreta sa svjetonazorima devetnaestostoljetne znanosti i filozofije, najprije pod utjecajem darvinističkoga evolucionizma (»S tom slikom o božanskom podrijetlu čovjeka počeo sam i ja da služim crkvi /.../. Iz naše dječačke perspektive Darwin je u razaranju ovih svetinja odigrao svoju fatalnu ulogu«), ali i pod dojmom povijesnoga materijalizma K. Marxa (»Sve se to pretvorilo u arhimedovsko otkriće, a kad se tome saznanju pridružio jedan novi pojam, ,način proizvodnje‘, sve se upotpunilo do cjelovitosti sveobjašnjivog astrolaba«). Svjetonazorna kriza izazvana sumnjom u vjersku sliku svijeta i njezinim odbacivanjem nije, čini se, u Krleže trajala dugo (»U prvom obliku groznice dječačke to je značilo zapravo devalvaciju pojma ,čovjek‘ na najniži stupanj, ali je u toj spoznaji planuo magnezij viših mogućnosti«). Dapače, prema svjedočenju Djetinjstva stječe se dojam da je K. iz krize izišao opremljen cjelovitim vitalističko-materijalističkim svjetonazorom, kakav će za njega trajno ostati karakterističan.

Udaljivši se od kršćanstva kao institucije i svjetonazora, K. je, međutim, prenio u razdoblje svoga književnog djelovanja nebrojene dojmove, slike i misaone motive što ih je primio preko vjerske pouke i sudjelovanja u crkvenim obredima. U Djetinjstvu on na mnogo mjesta priznaje svoju dječju opčinjenost atmosferom crkve i dramaturgijom kršćanskih obreda. Nema dvojbe da je ta opčinjenost bila iskrena, o čemu svjedoči i upornost s kojom se kao pjesnik, dramatičar i pripovjedač navraća na kršćanske motive.

Memoarskim prikazima svoga odnosa prema kršćanstvu, K. je znatno olakšao posao književnim povjesničarima koji se bave njegovom biografijom i biografskim korijenima njegove književne tematike. Ipak, ti se prikazi ne mogu držati posve autentičnim svjedočenjem o Krležinu dječačkom životu u duhu kršćanstva i njegovu udaljavanju od vjere, jer su uglavnom pisani iz velike vremenske distancije, a služe se jezikom koji se obilato ispomaže Krležinom u međuvremenu stečenom kulturnopovijesnom verziranošću i misaonom prodornošću. Tako u Djetinjstvu povremenim pokušajima da se dječak Miroslav Krleža vjerodostojno rekonstruira kao subjekt i da se problem vjere postavi iz njegove spoznajno još inkompetentne perspektive, jasno kontrapunktiraju iskazi zasnovani na zrelu književnom umijeću i zaokruženu svjetonazoru pripovjedača Krleže.

Osim u autobiografskim spisima, K. se temama povezanima s kršćanstvom vrlo često bavio i u književnim djelima. Materijal iz kojega je pritom crpao bili su, s jedne strane, njegovi dječački dojmovi, a s druge, kritički stav prema kršćanstvu svojstven svim fazama njegova književnoga i intelektualnoga djelovanja. Tim se izvorima, naravno, pridružuju i različiti književni uzori, posebno iz kruga realističke i modernističke književnosti (hrvatske i strane), u kojoj se često načinje problem vjere i crkve.

Oštra klasifikacija kršćanskih motiva u Krležinim književnim djelima vjerojatno nije provediva, ali se neke motivske skupine i podskupine ipak mogu uspostaviti. Na jednoj strani, Krležina djela često popunjavaju svoju tematiku aspektima pojavne, manifestacijske strane kršćanstva, govoreći, npr. o crkvenim građevinama, o umjetničkoj opremi crkvenih prostora, o svećenicima, o crkvenim ritualima i sl. S druge strane, u Krleže nerijetko uskrsavaju i duhovni sadržaji kršćanstva, npr. narativni uzorci kršćanskih predaja, posebno dramaturgija eshatološkoga vjerovanja.

U prvoj motivskoj skupini zapaženu ulogu imaju lirski opisi crkava, njihova položaja u pejzažu i njihove unutrašnjosti. Takvi se opisi najčešće pojavljuju u Krležinoj lirici (npr. u pjesmama Predvečerje u jednoj provincijalnoj garnizoni ili Seoska crkva), ali ih ima i u prozi. U stilsko-povijesnom smislu oni se nadovezuju na deskriptivnu liriku naših simbolističko-impresionističkih pjesnika (A. G. Matoš, Lj. Wiesner), odvajajući se od nje povremenim »nihilističkim« formulacijama (npr. »Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema«, Seoska crkva). U istu se skupinu motiva mogu ubrojiti i česte pojave svećeničkih likova u epizodama Krležinih pripovjednih i dramskih tekstova. Pripadnike svećenstva, obično katoličkoga, a kadšto i pravoslavnoga, K. je kao djelatne likove uveo u mnoštvo novela, u gotovo sve romane, a i u poneku dramu. Dodjeljivao im je pritom nejednako važne uloge, od epizodnih (kardinal Armstrong i Bonaventura Baltrušajtis iz Banketa u Blitvi, Monsignor Eustahije iz Zastava) do važnijih i najvažnijih (Silberbrant iz Gospode Glembajevih, arhimandrit iz Smrti bludnice Marije, papa iz Michelangela Buonarrotija). Ti su likovi uglavnom ilustracija Krležinih protucrkvenih stavova pa su pretežito karakterizirani psihološkim osobinama koje oštro odudaraju od njihova službenoga vjerskoga morala (pohota, licemjerje, prijetvornost, lažljivost). Tema svećenika, redovnika i redovnica povremeno se, međutim, pojavljuje i u Krležinoj poeziji, češće u kasnijoj (Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha). I u Krležinim pjesmama ti likovi nose negativan predznak, nerijetko podudaran onome svećeničkih likova iz dramskih i narativnih djela. U nekim se pak pjesmama oni razvijaju u simbole nevesela i neprirodna života u posvećenosti metafizičkim vrijednostima i tajnama što ih Krležin lirski subjekt drži bespredmetnima (usp. Hladan pogled jedne opatice). Najposlije, javna dimenzija kršćanstva ulazi u Krležina književna djela i u formi čestih opisa crkvenih obreda. Takvih opisa ima mnogo u Krležinim pjesmama, napose u zbirci Pjesme III. Ta zbirka sadržava više sastavaka u naslovima kojih se pojavljuju nazivi kršćanskih blagdana Hiljadu devet stotina i sedamnaesti katolički Uskrs, Božićna pjesma godine hiljadu devet stotina i sedamnaeste, Pjesma bezimenog čovjeka na Golgoti. Ton tih pjesama u pravilu je kritičan, a njihov se smisao sastoji u dosljednoj ironizaciji kršćanskih blagdana, njihove uobičajene retorike i s njima povezanih uzoraka obrednoga ponašanja. U istom su kritičkom ključu zamišljeni i prikazi vjerskih obreda u Krležinoj prozi, za što se kao primjeri mogu navesti novela Mlada misa Alojzija Tičeka i poglavlje Te Deum za pobjedu kod Przemysla iz druge knjige Zastava, gdje se nastoji iznijeti na vidjelo prepletenost crkvenoga obreda s ideologijom i politikom.

Osim svojom pojavnošću, kršćanstvo privlači Krležu i doktrinarnim sadržajima, prije svega eshatološkim vjerovanjima. Za razliku od pojavne, duhovna strana kršćanstva nema u Krleže negativan predznak, ali nema nikada ni svoj izvorni smisao, nego se koristi kao nalazište uzvišeno-patetičnih metafora za stvarne, moguće ili očekivane povijesne događaje. K., naime, rado posuđuje energiju kršćanske eshatologije svojim nekršćanskim i protukršćanskim povijesnim projekcijama i utopijama, najčešće na način da junake tih projekcija uvodi u situacije koje se doimaju poput paralela ključnim etapama Kristova mesijanskoga poslanja. Postupak služenja evanđeoskim motivima kao svojevrsnim »tipološkim« anticipacijama događaja u sekularnoj povijesti osobito je karakterističan za Krležinu liriku, i to ponajviše za mladenačku. Dobri su primjeri pjesma Pietà, gdje se prizor smrti mladoga revolucionara osmišljava metaforom skidanja s križa, ili Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste, gdje se smrt Karla Liebknechta opisuje na podlozi evanđeoskoga izvješća o Velikom petku. U istu skupinu Krležinih kršćanskih motiva idu i neki prizori iz ranih drama, napose iz Golgote i iz Kristofora Kolumba (scena pribijanja Admirala na jarbol). Osim kao metaforička pratnja izvankršćanskih tema i narativnih uzoraka, kršćanski se eshatološki motivi u Krležinim književim djelima - pjesničkima, pripovjednima i dramskima - znaju obnoviti i u svojoj doslovnosti, s likom biblijskoga Krista u glavnoj ulozi. Naravno, i u tim situacijama dolazi do preslojavanja eshatoloških narativnih obrazaca s elementima Krležinih povijesnofilozofskih uvjerenja i svjetskopovijesnih očekivanja. Kao primjer može poslužiti poglavlje romana Na rubu pameti u kojem glavni lik za posjeta Sikstinskoj kapeli, a pod dojmom Michelangelovih fresaka, reflektira o posljednjim stvarima ili poglavlje Povratka Filipa Latinovicza u kojem Filip razmišlja o svojoj slici na temu Posljednjega suda (»Krist koji bi doista stupio u tu našu panonsku graju, u taj smrdljivi metež naših sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafizički sudar sa svim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, pogonskim u nama!«). Po strani pak od takvih Krležinih varijacija na kršćanske teme ostaje motiv demitologiziranoga Krista, razrađen u drami Legenda i u pjesmi Jeruzalemski dijalog: tu Krist - točnije Isus - nije više eshatološki junak, nego povijesni čovjek.

Svoje, međutim, stavove o kršćanstvu nije K. samo neizravno naznačivao, stavljajući ih u usta likovima i pripovjedačima svojih dramskih i pripovjednih djela ili ih obavijajući simboličkim govorom svoje poezije, nego im je dosta mjesta prepustio i u esejima. Drukčije nego u književnim djelima, gdje se uvelike oslanja i na osobna iskustva vjere i crkvenoga obreda, u esejima problemu kršćanstva pristupa s različitih teoretskih i ideoloških stajališta, kao povjesničar kulture, kao aktivist lijevih društvenih pokreta, kao autor povijesnofilozofskih ogleda i sl. Krležin je esejistički iskaz o kršćanstvu u cjelini negativan. Po opsegu se, ali i po razrađenosti i tipu argumentacije, može ubrojiti među značajnije intelektualne polemike s kršćanskom vjerom i njezinim institucijama.

Kritika kršćanstva izložena u Krležinim esejima pretežito se oslanja na dvije argumentacije. Jedna bi se od njih mogla nazvati filozofskom ili spoznajnoteoretskom, a korijene bi joj valjalo potražiti, s jedne strane, u sukobima osamnaestostoljetne racionalističke filozofije i gnoseologije s doktrinarnim i svjetonazornim sadržajima kršćanstva, a s druge strane, u otkrićima devetnaestostoljetne znanosti, posebno biologije i antropologije, koja su uzdrmala kršćansku ideju o čovjeku i životu. Elementi te argumentacije leže u osnovi mnogih izoliranih Krležinih sudova o kršćanstvu, a u posebno se zgusnutu obliku pojavljuju u ogledu Marginalija na temu o spoznajnoteorijskoj magiji, gdje, zajedno s raznim tipovima filozofskoga idealizma, na udar polemike dospijevaju i teocentrične koncepcije svijeta i spoznaje.

Druga ključna tendencija Krležine kritike kršćanstva po ideološkoj je boji bliža marksističkom povijesnom materijalizmu i revolucionarnim programima marksistički orijentiranih društvenih pokreta, a osnovu joj tvore stavovi o negativnoj društvenopovijesnoj ulozi kršćanstva i njegovih institucija. Ta je tendencija vrlo prisutna u Krležinim esejima na hrvatske društvenopovijesne teme. Ipak, premda djelovanje kršćanske crkve u povijesti i suvremenosti Hrvata ocjenjuje uglavnom kao negativno i nazadno (najradikalnije u tekstu Brašančevo u Dubrovniku), K. više puta izražava povoljne sudove o prilozima crkve i njezina redovništva hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Pozitivno vrednuje i političko ili kulturno djelovanje nekih istaknutih pripadnika hrvatskoga katoličkog svećenstva, npr. Križanića, Račkoga, donekle i Strossmayera.

Kao zaseban aspekt Krležina polemičkoga stava prema kršćanstvu vrijedi, na kraju, spomenuti i povremene izraze njegovih simpatija za izvankršćanske religije ili za heretičke i shizmatičke pokrete na marginama kršćanstva (budizam, patarenstvo, protestantizam).

Zo. Kr.