LARPURLARTIZAM

traži dalje ...

LARPURLARTIZAM (franc. l’art pour l’art: umjetnost radi umjetnosti); stilskopovijesni termin s područja povijesti umjetnosti i književnosti. Označuje shvaćanje koje pozitivni cilj umjetničkoga i književnoga stvaralaštva nalazi u čistom estetičkom idealu ljepote, a osporava mogućnost služenja umjetničkim djelom u svrhu pouke i društvene kritike. Ideja umjetnosti kao samodostatne estetičke prakse pojavila se u prvoj polovici XIX. st. Njezina se doktrinarna razrada znatno oslanjala na Kantovu filozofiju umjetnosti, napose na Kantov stav o nezainteresiranosti suda ukusa. Estetika larpurlartizma nije se ostvarila u obliku samostalnih umjetničkih i književnih pravaca nego kao manje ili više istaknuta komponenta u proizvodima nekoliko individualnih stvaralaca i umjetničkih ili književnih škola u rasponu od kasne romantike do secesije i impresionizma. Najjasnije je došla do izražaja u francuskoj sredini, gdje su je osmislili i popularizirali pjesnici Th. Gautier i Ch. Baudelaire. U njih se ideja umjetnosti radi umjetnosti razvila u lirsku poetiku koja veliku vrijednost polaže na stilsko-tehničku stranu pjesničkoga posla, a pojam ljepote rasterećuje od utilitarnih i etičkih primjesa. Od sredine XIX. st. do vremena afirmacije prvih avangardističkih pravaca (futurizam, ekspresionizam) larpurlartistički stav bio je samorazumljiva polazna osnova mnogih novih književnih škola (simbolizam, moderna, secesija, neoromantika, impresionizam). U hrvatskoj književnosti, gdje se pojavila sa znatnim zakašnjenjem, estetika larpurlartizma spontano je obilježila lirsko stvaralaštvo prve generacije modernističkih pjesnika (I. Vojnović, Lapadski soneti, A. Tresić Pavičić, Sutonski soneti). Važnu ulogu igra i u lirici i književnoj kritici A. G. Matoša, a nailazi na dobar prijem i u Matoševih sljedbenika (Lj. Wiesner, mladi Ujević, F. Galović). Njihova antologija Hrvatska mlada lirika (1914) može se smatrati vrhuncem larpurlartističke lirske estetike u hrvatskoj književnosti.

Krleža se s larpurlartističkim idejama detaljno upoznao već u mladosti, susrećući se s njima istodobno u svojoj stranoj književnoj lektiri i pri praćenju aktualne hrvatske književnosti. Njegovi dnevnički zapisi iz razdoblja prvoga svjetskog rata (Davni dani) puni su književnih citata, aluzija i stilskih pastiša koji dokazuju da je vrlo dobro poznavao struje u europskoj književnosti druge polovice XIX. st. naklonjene poimanju o estetičkoj autonomiji umjetnosti (Baudelaire, Wilde, Bang). Dnevnik također svjedoči o Krležinu prepoznavanju pojavnih oblika larpurlartizma u domaćoj književnosti.

Poetika larpurlartizma u Krležinu je opusu prisutna dvojako: kao stvaralački poticaj i kao esejističko-publicistička tema. Premda se K. više puta, napose u publicistici svoje zrele faze, negativno izražavao o umjetnosti zaigranoj isključivo estetičkim ciljevima i nezainteresiranoj za društvene probleme, u nekoliko krugova njegovih književnih djela osjeća se manji ili veći utjecaj pisaca i književnih pravaca esteticističke i larpurlartističke linije. Ti su utjecaji najzamjetniji u pojedinim skupinama njegovih pjesama: u mladenačkim pjesmama djelomično sačuvanima na stranicama dnevnika Davni dani, koje su bliske Matoševoj lirici, u prvim »simfonijama« (Pan, Podnevna simfonija), i u manjem dijelu pjesama objavljenih u zbirkama (Pjesme 7, II i III). U ranoga Krleže tragovi larpurlartističkih poetika dolaze do izražaja u izboru motiva, koji se nerijetko koncentrira na predmete s jakim estetičkim predznakom (arkadijski krajolik, romantična priroda, ekstatična raspoloženja i stanja duševne lagode), zatim u esteticističkoj, djelomično i precioznoj metaforici i u muzikalnosti jezika i stiha (rima, eufonički efekti). Tekovine društveno neangažirane poezije kasnoga XIX. i ranoga XX. st. zamjetljive su, međutim, i u Krležinoj lirici iz 30-ih godina, u zbirkama Knjiga pjesama (1931) i Pjesme u tmini (1937), koje se svojim sonetima nedvojbeno nadovezuju na esteticističku sonetnu tradiciju između Baudelairea i Rilkea.

Sudbina naziva i pojma »larpurlartizam« u Krležinim esejističkim tekstovima mijenjala se od prigode do prigode, pri čemu se u njezinim promjenama zrcalio razvoj autorova samorazumijevanja i promjena odnosa snaga u kontekstu njegova književnoga djelovanja. Dvije ključne i među sobom najudaljenije točke Krležina dugogodišnjega književno-kritičkog zanimanja temom larpurlartizma jesu: strastveno odbijanje ideje o umjetnosti kao samodostatnoj estetičkoj djelatnosti u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (1933) i umjerena rehabilitacija iste ideje u Govoru na Kongresu književnika u Ljubljani (1952). U Predgovoru »Podravskim motivima« larpurlartistička se umjetnost i književnost odbacuje kao estetička koncepcija društvenih slojeva za koje K vjeruje da su već u XIX. st. ostali na rubu društvenih kretanja (»Malograđanski su dekadenti pod konac prošlog stoljeća uznastojali da neutraliziraju pojam Ljepote, proglasivši je vječnom i izdigavši je nad bilo koju stvarnost ...«). Larpurlartizmu se također prigovara i neaktualnost, pri čemu K. prihvaća savezništvo s avangardističkim estetikama, o kojima inače nije imao pozitivno mišljenje (»toga lažnog manekena larpurlartističke Ljepote silovao je dadaizam još u streljačkom jarku, a nadrealizam opalio je po tom akademskom fantomu nekoliko dobro nanišanjenih metaka iz parabeluma«). Kao obrazloženje polemike s larpurlartizmom u Predgovoru »Podravskim motivima« (koja se, slično argumentirana, ponavlja i u Krležinu eseju o Stefanu Georgeu iz 1934), razaznaju se sljedeće okolnosti: a) u doba Predgovora »Podravskim motivima« K. još uvijek vjeruje u mogućnost lijevo orijentirane angažirane umjetnosti; b) u hrvatskoj književnosti i književnoj kritici 30-ih godina tragovi larpurlartizma još nisu posve iščezli; c) u Predgovoru »Podravskim motivima« K. zapravo polemizira s idejom partijski dirigirane ljevičarske književnosti i započinje »sukob na književnoj ljevici«, pa mu napad na larpurlartizam služi kao osiguranje od prigovora »desnoga skretanja«. Nasuprot stavu o larpurlartizmu iznesenu u Predgovoru »Podravskim motivima«, pohvalne riječi o konceptu umjetnosti radi umjetnosti formulirane u Krležinu ljubljanskom referatu (1952) doimlju se neobično, ali na podlozi ukupna autorova opusa - koji sadržava mnogobrojne potvrde poznavanja pa čak i prihvaćanja larpurlartističkih ideja i književnih tehnika - ne djeluju posve iznenađujuće. Ipak, osim Krležinih uglavnom neobznanjenih sklonosti esteticizmu, rehabilitaciju larpurlartizma u ljubljanskom referatu motivirali su ili omogućili i neki izvanjski povijesni faktori, prije svega, prekid političkih i kulturnih odnosa socijalističke Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, odakle je do 1948. stizala jaka potpora domaćoj verziji socijalističkoga realizma. Poetika umjetnosti radi umjetnosti, o kojoj u referatu stoji da je prema desnici bila »pasivnorezistentna«, a da je ujedno ostala iznad totalitarnoga monumentalizma (»pompjerizma«), učinila se Krleži umjetničkom formulom podesnom da, kao element kulturne nadgradnje, poprati i umjetnički izrazi očekivani srednji put jugoslavenske politike između »imperijalističkoga« Zapada i totalitarnoga Istoka.

LIT.: Z. Posavac, Estetika Miroslava Krleže, Kolo, 1968, 7; S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici, Zagreb 1970; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

LARPURLARTIZAM. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1780>.