Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

LASIĆ, Stanko, teoretičar i povjesničar književnosti (Karlovac, 25. VI. 1927). Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Karlovcu, diplomirao (1953) jugoslavenske književnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao (1965) tezom o M. Cihlaru Nehajevu. God. 1955-76. nastavnik na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Potom lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj i Nizozemskoj. Uređivao časopise Croatica (1970-77) i Književna smotra (1971-75). Od 1955. publicira književnopovijesne radove; objavljene su mu knjige: Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, 1970; Poetika kriminalističkog romana, 1973; Struktura Krležinih »Zastava«, 1974; Problemi narativne strukture, 1977; Krleža. Kronologija života i rada, 1982; Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873-1910), 1986; Mladi Krleža i njegovi kritičari, 1987; Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, 1989-93; Tri eseja o Evropi, 1992. Bavio se raznim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti (sukob na ljevici, kulturni život u razdoblju NDH, poslijeratna intelektualna strujanja), teorijskim problemima (naratologija, modeli trivijalne književnosti), pisao studije o životu i djelu važnijih hrvatskih pisaca (Nehajev, Šenoa, Zagorka), sastavljao bibliografije, ali najveći dio njegove stvaralačke i istraživačke energije vezan je uz biografiju i opus M. Krleže.

Već u prvoj Lasićevoj knjizi, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, K. ima središnju ulogu. Do te knjige sukob na ljevici je sporadično istraživan, o njemu se nije pisalo cjelovito, a kad se i pisalo nije osporavana ispravnost stavova KPJ. Lasić je prvi donio faktografski cjelovitu kronologiju sukoba, potkrijepljenu teorijskom elaboracijom intelektualnih pozicija sudionika, nedvosmisleno se opredijelivši za Krležu i pečatovski »revizionizam« kao jedinu lijevu opciju koja bi mogla imati demokratski legitimitet. Strasna obrana ideala intelektualne nezavisnosti, prava umjetnosti da se usprotivi ideološkoj instrumentalizaciji, lucidna analiza totalitarnih mehanizama ugrađenih u same temelje jugoslavenske Komunističke partije, kojih se ona nije oslobodila ni nakon formalnog raskida sa Staljinom - osnovne su kvalitete te knjige koju je intelektualna javnost dočekala kao iznimno, otkrivalačko djelo što angažirano prikazuje i aktualne totalitarne tendencije svojstvene jugoslavenskomu društvenom sistemu.

God. 1974. objavljuje Strukturu Krležinih »Zastava«, djelo koje je izazvalo znatno manju pozornost javnosti, ali je unutar Lasićeva krležološkog opusa iznimno važno jer je u njemu kroz analizu statusa Zastava u cjelini Krležina opusa Lasić prvi put elaborirao svoje tumačenje razvojne linije u Krležinoj prozi. Tri kavalira gospođice Melanije i Vražji otok Lasić klasificira kao romane pikaresknog modela naracije, Povratak Filipa Latinovicza je najreprezentativnije djelo treće (estetizirajuće) Krležine faze (određeno »čvrstom trokatnom linearnom kompozicijom«), Na rubu pameti i Banket u Blitvi određeni su prijelazom od romana linearne naracije k tematskim romanima, a same Zastave se udaljuju od tematskog tipa romana i zapravo pripadaju genetičkom romanu, odn. romanu s »jednim aktantom smještenim u centar«. Taj lik raste, sazrijeva, izlaže svoje moduse postojanja, sintetizira svoj život, objavljuje svoje spoznaje, predočuje sebi i nama svoj razvoj, svoju genezu: »Lik ide prema nečemu, ali se istodobno vraća onom od čega je pošao; linearno-povratna naracija unutar aktanta.« U takvom se romanu osnovni principi strukturiranja najefikasnije mogu evidentirati istraživanjem aktancijalne razine, stoga glavnu pozornost Lasić u ovoj knjizi posvećuje analizi glavnog lika Kamila Emeričkog i njegovoj relacioniranosti prema drugim likovima. Središnji dio knjige Lasić posvećuje analizi četiriju osnovnih strukturalnih oblika u kojima se izražava Kamilovo biće: temporalitetu, totalitetu, eksteriornoj dijalektici i egzistenciji. Ovdje postavlja hipotezu koja će determinirati cjelokupan potonji Lasićev rad na interpretaciji Krležina životopisa i književnog opusa: ishodište Krležina strukturiranja svijeta jest u antitezi, što se ponajviše očituje u oblikovanju svijesti glavnog lika Zastava: »(...) sačuvati koherentnu romanesknu strukturu i razbijati je iznutra, imati cjelovitog aktanta i istodobno ga na romanesknom polju rastvarati u biće koje samo sebi protuslovi, komponirati zatvorene rečenice, ali ih rascjepkati do te mjere da se njihova zatvorenost pretvara u otvorenost, itd., itd. Drugim riječima, i na romanesknom i na antropološkom planu izraziti najhitniju kontradikciju bitak i egzistenciju u jednom«. Osim važnosti za kasnija Lasićeva proučavanja Krleže, ova knjiga je bitna i zbog svoje polemične dimenzije u odnosu na tzv. zagrebačku stilističku školu jer Lasić eksplicitno kritizira stilističko-formalističke pristupe književnom tekstu kao nedostatne. On teži metodi koja bi omogućila potpunije tumačenje, tu metodu će permanentno dorađivati u kasnijim knjigama, ovdje se ona uglavnom zasniva na kombiniranju instrumentarija strukturalističke naratologije (prvi put uvedenog u hrvatsku znanost o književnosti) i elemenata egzistencijalističke filozofije.

God. 1982. Lasić objavljuje knjigu Krleža. Kronologija života i rada. Knjiga je, prema riječima samog autora u predgovoru, bila završena već 1978, ali je izdavač »Liber« odustao od tiskanja zbog Krležinih prigovora. Zagrebačkim kulturnim krugovima knjiga je neko vrijeme cirkulirala kao svojevrstan »samizdat« dok je 1992. nije izdao »Grafički zavod Hrvatske«. Osim nekih podataka koji su za Krležu mogli biti neugodni, a objelodanjeni su u Lasićevoj knjizi, Krležu je vjerojatno najviše razljutilo Lasićevo isticanje prijelomnog značenja god. 1945. u Krležinoj biografiji (uz god. 1913, kad K. napušta Ludoviceum i odlučuje se za karijeru književnika). Lasić drži da 1945. K. napušta ideale koji determiniraju njegovo djelovanje u razdoblju 1913-45: »vjernost slobodnoj misli, tvrdoj nezavisnosti i intelektualnoj, moralnoj i estetskoj pobuni«. Umjesto »donkihotskog volterijanskog, kantijanskog i Starčevićevog imperativa moralnosti«, K. je »prihvatio hegelijanski princip uma i historijske (ili etičke) pragmatičnosti«. Nekad »osamljeni jahač, postao je suputnik vlasti«. Lasić kao najvažniji razlog Krležina poslijeratnog »nedisidentskog ponašanja« navodi njegovo uvjerenje da je jugoslavenski specifični oblik diktature proletarijata, dakle samoupravni socijalizam, jedina solucija, ali da to pristajanje uz sistem vlasti ne implicira i nekritičko ponašanje, samo umjesto radikalne disidentske oporbe K. je za razumnu i umjerenu kritiku; on ne postupa tako jer želi biti u vlasti ili pri vlasti, »Krleža nije borac za položaje«, ali - konstatira Lasić - takvim »razumnim ponašanjem« on izdaje moralnu poruku svojih djela napisanih između dvaju ratova. Problem odnosa Krleže prema vlasti poslužit će Lasiću za niz zanimljivih, teorijski produbljenih ekskurza o odnosu umjetnosti i ideologije, o etičkoj dimenziji umjetničkog čina i njegovoj društvenoj dimenziji. Ova je knjiga i nastavak Lasićeve polemike sa zagrebačkom stilističkom školom jer ona dotad radikalno odbacuje bavljenje umjetnikovom biografijom, koncentrirajući se na interpretaciju teksta. Lasić pak drži da je istraživanje biografije važna instanca u književnoznanstvenom pristupu jer umjetnička djelatnost pisca nije odvojena od njegove građanske ličnosti: biografija i opus determinirani su istom »fundamentalnom strukturom« pa stoga biografski podaci osvjetljuju principe strukturiranja književnih tekstova, a tekstovi osvjetljuju građansku biografiju pisca. »Fundamentalnu strukturu«, koja determinira cjelokupni Krležin život i rad, Lasić pronalazi u »principu antitetičnosti kao ishodištu Krležina oblikovanja svijeta«. Time dopunjuje i korigira postavke iz Strukture Krležinih »Zastava« gdje taj princip još nije protezao na cjelokupan opus i biografiju, već ga je ograničavao samo na književna djela uočavajući početak u Banketu u Blitvi. Dodatno elaborira i svoju istraživačku metodu koju u ovoj knjizi naziva »egzistencijalnim strukturalizmom«.

God. 1987. izlazi iz tiska nova Lasićeva knjiga o Krleži: Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924). To opsežno djelo kompleksno je strukturirano, u njemu postoji više slojeva. Najvažniji je onaj u kojem Lasić tumači Krležine tekstove nastale u razdoblju 1914-24. To je zasigurno najiscrpnija i najtemeljitija interpretacija Krležina opusa, realizirana iznimno suvremenim interpretativnim instrumentarijem i uz bogatu rekonstrukciju relacija pojedinih tekstova prema cjelini Krležina opusa i prema općem kulturnom i političkom obzoru Hrvatske u trenutku nastajanja tih tekstova. Slabije je obrađen samo segment Krležine ratne publicistike. Drugi sloj knjige vezan je uz teorijsku dogradnju Lasićeve metode koju ovdje naziva »ontološkim strukturalizmom«; odustajanje od atribucije »egzistencijalni« indikativno je jer Lasić napušta poziciju sartreovskog egzistencijalizma koji determinira njegovu prvu knjigu; u filozofskom supstratu Lasićeve teorije sada je Hegel, dograđen elementima strukturalizma. Lasić se oštro obračunava s »imanentnim pristupom« Krležinu djelu tvrdeći da takav pristup može dati slabe rezultate i vrlo površna tumačenja. Nužna je deduktivna shematika kako bi se otkrile nove, dosad skrivene dimenzije hrvatske književnosti i napose Krležina opusa. Lasić izlaže teorijski sustav zasnovan na postavci o »četiri fundamentalne kategorije«: mjera, alteritet, identitet, jednostavnost, koje se na planu književnosti realiziraju kao četiri strukturalna arhetipa: harmonična, disperzivna, ekstatična i simplificirana struktura. Upotrebom tih strukturalnih arhetipova Lasić nastoji prevladati aporije suvremene historiografije književnosti koja obično povijest književnosti promatra kao smjenu stilskih formacija, čime se ne može objasniti, između ostalog, ni supostojanje različitih tipova diskursa unutar jednoga književnog razdoblja. Treći sloj knjige čini analiza tekstova drugih kritičara i povjesničara književnosti koji su pisali o mladome Krleži. Premda Lasić u svojim interpretacijama ne citira nikoga od prethodnih tumača (jer Krleži pristupa novom metodom kojoj ne koriste dotadašnje interpretacije), on akribično popisuje i pomno opisuje sve tekstove i autore koji su pisali o Krleži demonstrirajući iznimnu književnopovijesnu erudiciju. Četvrti sloj knjige sastavljen je od kompozicijskih digresija, čitavih »satelitskih« poglavlja, uglavnom posvećenih pitanjima određenja identiteta hrvatskoga književnika, odnosu ideologije i književnosti, te hrvatskoj kulturnoj povijesti. Lasić u tim digresivnim poglavljima istupa polemično, rušeći sve tabue, piše provokativno, sklon je radikalnim zaključcima, što je pridonijelo da se i ova knjiga nađe u središtu pozornosti čitateljstva.

God. 1989. tiskana su prva tri sveska novoga Lasićeva djela posvećenoga Krleži: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži (I. Kritička literatura o Miroslavu Krleži od 1914. do 1941; II. O moralnoj strukturi i totalitarnoj svijesti; III. Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska 10. 4. 1941. - 8. 5. 1945). Nastavak Krležologije, nove tri knjige, pojavio se 1993 (IV. Stvaranje kulta 1945-1963; V. Književnoznanstvena metoda i literatura o Krleži 1964-1981; VI. Silazak s povijesne scene 1982-1990). Radi se doista o pothvatu bez premca u hrvatskoj znanosti o književnosti (postupak znanstvene deskripcije kritičkih tekstova o Krleži iskušan je, doduše na mnogo manjem, razdobljem limitiranom uzorku, u prethodnoj Lasićevoj knjizi); sama Krležologija, prema autorovoj napomeni na kraju šeste knjige, obasiže 3500 standardnih kartica rukopisnog teksta, pisana je pet godina, a u istraživanje krležološke građe uloženo je ukupno dvadeset godina rada.

U prvoj knjizi Lasić definira pojam »krležologija«; postoje dva temeljna njegova smisla; širi koji označava svako znanstveno ili kritičko istraživanje usmjereno prema životu i radu Miroslava Krleže; uži prema kojemu je krležologija »takvo istraživanje koje treba da objasni rezultate do kojih je došao studij o životu i djelu M. Krleže«; upravo taj uži smisao krležologije najviše zanima Lasića u ovom opsežnom djelu.

U povijesti kritičke misli o Krleži Lasić prepoznaje dva velika dijela koja razgraničuje godina 1945. Unutar prvog dijela Lasić ustanovljuje tri faze pisanja o Krleži:

1. Razdoblje 1914 - 27. obilježeno je dominacijom estetskoga kriterija. To je vrijeme estetskih inovacija, doktrinarnog nemira i nervoznog traženja, a kritičari beskompromisno vjeruju u estetsku preciznost svojih kriterija. K. se nametnuo hrvatskoj književnosti u tom razdoblju kao istinska zagonetka i književna kritika nastoji otkriti tko je on zapravo.

2. Razdoblje 1928 - 41. pretvorilo je estetiku u politiku; to je razdoblje oštrih ideoloških sukoba. Formirani su ideološki centri koji su se manje bavili svojim strategijskim koncepcijama (jer nisu sumnjali u svoje apriorne/deduktivne istine) a više taktičkim potezima koji su trebali nauditi ideološkim protivnicima. Lasić utvrđuje postojanje četiriju takvih ideoloških centara: krležijanski, kojega karakteriziraju homogenost i visok stupanj samosvijesti; svoje stavove je pokušao osmisliti a principe obrazložiti (to se osobito očituje u Ristića, dijelom i u Bogdanova); staljinistički (socijalističko-realistički) centar koji nije homogen (Lasić upućuje na razlike između Galogaže, Keršovanija i Đilasa), ali je najsamouvjereniji, fatalistički siguran u svoju pobjedu; nacionalistički centar je zajednički nazivnik za različite skupine kao što su Lukasova oko Hrvatske revije, beogradska oko Crnjanskoga, katolička oko Marakovićeve Hrvatske prosvjete i Mrakovčićeve Nedjelje, klerikalno-agresivna oko Šegvićeve Hrvatske smotre i Bogdan - Lendićeve Hrvatske straže, proustaška oko Budakova Hrvatskog naroda; liberalistički centar je najheterogeniji, njega čine ostaci i prinove obzoraške inteligencije (Maixner, S. Šimić), bivši avangardisti (Mesarić), novopečeni socijaldemokrati (Tomašić), HSS-ovski kulturni krug (Jakovljević, Goran Kovačić, Kozarčanin), zastupnici raznih varijanti etičkog, estetskog i političkog slobodoumlja (Markuš), te zastupnici objektivne i analitičke deskripcije (Ladika, Šonjara).

3. Razdoblje 1941 - 45. zbiva se »u sjeni dogme hrvatstva«, zastupnici tog »modela svode književnost na sredstvo u borbi hrvatske nacije za opstanak«. Kritička literatura nije mogla ići protiv ideje ustaškog hrvatstva, ali je našla i tražila načina da govori o Krleži ne služeći pokorno i slijepo ideologiji.

Poslijeratno pisanje o Krleži Lasić također dijeli na tri razdoblja:

1. Razdoblje stvaranja Krležina kulta 1945-63. U početnoj fazi (1945-52) literaturom o Krleži dominira »monološka autokracija« a sam K. tek osvaja privilegirani položaj s naznakama kulta. Ekstremna ideologizacija doseže najviši stupanj 1947-48, ali već 1949. počinje gubiti krutost. U kritici se taj proces očituje u definiranju Krleže kao »kritičkog realista« (Vučetić), isticanju njegova »razobličavanja buržoazije« (Dedinac, Mađarević) do konstatacije da je literarna vrijednost ipak ono osnovno što Krležu čini Krležom. U drugoj fazi (1953-63) dolazi do procvata metodološke raznolikosti, ukinut je dominantan monolog, dotadašnji apriorizam odbačen je s negodovanjem. Uz metodu marksističke dedukcije (Vučetić, Gligorić) sve su zastupljeniji reprezentanti analitičke interpretacije u širokoj lepezi od formalističkih analiza, preko književnopovijesnih sistematizacija, stilističkog interpretiranja do imanentnih analiza (Feller, Berković, Frangeš, Engelsfeld, Hećimović, Malić, Pranjić).

2. Razdoblje metodološke ravnoteže 1964-81. Uz zastupnike analitičke interpretacije, i dalje aktivne, javlja se i »deduktivna antiteza« koja pokušava rehabilitirati totalnu eksplikaciju kao jedinu vrijednost (Popović, Grlić), pojavljuje se i tendencija prevladavanja analitičkih interpretacija uz pomoć raznih operativnih sinteza, bilo književnopovijesnih bilo teoretskih (Miočinović, Suvin, Žmegač, Lončar). To su i godine kad je »Krležin autoritet svladao književno kritičku misao koja je željela njega svladati«, rijetki su se tom autoritetu opirali (Ladan).

3. Razdoblje relativizacije apsolutnih vrijednosti 1982-90. K. je prestao biti tabu, javljaju se kritičari koji razgrađuju njegov mit; kao reprezentante različitih tendencija Lasić će izdvojiti zastupnike liberalne sumnje (Mandić), morala poezije (Ivšić), književnopovijesne znanosti (Flaker, Žmegač), kritičke distance (Matan), raznih političkih koncepcija (Črnja, Tautović, Luetić-Tijan, Krtalić), stoičke ljepote (Džadžić), »tvrdoće dokumenata« (Očak, Zelmanović).

Lasić u šest svezaka Krležologije, premda demonstrira iznimnu akribiju i golemu erudiciju, namjerno izbjegava suhoparni jezik standardiziranih scijentističkih monografija; uz dijelove izvedene tehnikom depersonalizirane, »objektivne« filološke deskripcije, često su dionice realizirane izrazito personaliziranim tehnikama, npr. angažirane, polemički impostirane publicistike ili pak ispovjedne, dnevničko-memoarske, izrazito beletrizirane proze. On ponovno dograđuje svoj teorijski sustav »ontološkog strukturalizma«, polemizira sa zastupnicima imanentne i formalističke metode. Iznimno su zanimljiva bila, u trenutku pred slom socijalističke ideološke paradigme, njegova razmatranja fenomenologije komunističke moralne svijesti. U sklopu Krležologije reinterpretirao je svoju prvu knjigu Sukob na književnoj ljevici, koja je dvadesetak godina prije pisana s motrišta tadašnje Lasićeve pozicije lijevoga, kritički usmjerenoga nonkonformističkog intelektualca, sartreovca, a sad je provedena reinterpretacija, koja nije samo faktografski dopunjena već prije svega realizirana s motrišta koje sam Lasić definira kao »liberalni egzistencijalizam«, stoga umjesto identifikacije s Krležom, on pronalazi novog junaka, S. Markuša, koji će poslužiti kao medijator Lasićevih političkih nazora. Čitavu jednu knjigu Krležologije posvetio je odnosu Krleže i NDH, istraživši, najtemeljitije dosad, forme kulturnog života u NDH, posebno analizirajući odnos kulture i desnog esencijalizma. Analizirajući poslijeratnu kritiku o Krleži proveo je i analizu širega društvenog i kulturnog konteksta: tokova umjetnosti, intelektualnih strujanja te interakciju politike i umjetnosti u socijalističkoj Jugoslaviji.

Koncentriran na pisanje knjiga o Krleži, Lasić je publicirao vrlo malo kraćih tekstova pisanih za potrebe časopisa (u časopisima, npr. Gordoganu i Republici, objavljen je ipak stanovit broj poglavlja njegovih krležoloških studija kao anticipacija budućih knjiga, a neposredno pred pojavljivanje knjiga obično su najzanimljiviji dijelovi bivali serijalizirani i u masovnim glasilima). Među tekstovima koji nisu kasnije publicirani u obliku knjige izdvajaju se: autorizirana izlaganja na tribini »Književni petak« 9. IV. 1982. i na Filozofskom fakultetu 16. IV. 1982. u povodu knjige Krleža. Kronologija života i rada (Gordogan, 1982, 12), opsežan prilog u diskusiji časopisa Republika o Čengićevim knjigama S Krležom iz dana u dan (Kako čitati Krležu?, Republika, 1986, 9-10) te naposljetku intervju u dva nastavka: Krleža je jedini vidio kolika je cijena bratskog zagrljaja i Krleža i Tuđman razišli su se u strategiji (Nedjeljna Dalmacija, 28. IV. 1993. i 5. V. 1993; razgovor vodio M. Galić) u kojem Lasić - u situaciji kad je K. napadan sa svih strana - brani ne samo njegovu literarnu vrijednost već tumači i političku lucidnost; Lasić tu obznanjuje i svršetak svog bavljenja Krležom.

Osim pisanja čitave biblioteke knjiga o Krleži, Lasićeva osobna relacioniranost prema Krleži očitovala se u učestalim, iznimno prisnim kontaktima 70-ih godina. Njegova knjiga o sukobu na ljevici Krleži je mnogo značila i učinila ga sklonim Lasiću, što se očituje i u Čengićevim zapisima S Krležom iz dana u dan (1985) koji pokazuju da je sve do 1978. Lasić jedna od rijetkih osoba o kojima K. govori s iznimnom toplinom i profesionalnim uvažavanjem. K. hvali čak i knjigu Struktura Krležinih »Zastava« premda metoda strukturalističke analize, zasićene grafikonima i scijentističkim klasifikacijama, Krleži nije mogla biti bliska. U tom razdoblju Lasić radi u »Liberu« na razradi prijedloga o tiskanju kritičkog izdanja Krležinih sabranih djela, ali je (prema Lasićevu iskazu u Krležologiji) sam K. odustao od tog izdanja. K. 1974. šalje Lasiću u Pariz čitav dosje s dokumentacijom o svojim odnosima s Đilasom, potičući ga da napiše nastavak knjige o sukobu na ljevici (zbog poštanske zabune pošiljka nije uručena). Lasiću K. pomaže u početnoj fazi izrade Kronologije odgovarajući mu na niz pitanja o raznim događajima iz vlastite biografije. Kad je 1978. od direktora »Libera« S. Goldsteina dobio rukopis Kronologije i kad je pročitao fragmente knjige serijalizirane u magazinu Start, K. je bio duboko ozlojeđen. Njegovi iskazi Čengiću odaju ne samo da je bio ljutit već, još više, nesretan zbog Lasićeva postupka. Iznimno bogata, kompleksna i prisna osobna relacija dvojice velikih hrvatskih intelektualaca tu se potpuno prekida.

LIT.: Polemika o književnoj levici (prilozi M. Mirića, B. Jakšića, T. Kermaunera, M. Egerića, Ž. Falouta), Kultura, 1971, 13-14; D. Kiš, Poetika, Beograd 1972; V. Visković, Struktura Krležinih »Zastava«, Književna istorija, 1975, 28; C. Milanja, Maksimalno reducirana analiza, Republika, 1976, 1; Tematski blok o Lasićevoj knjizi Krleža. Kronologija života i rada (B. Popović, N. Ivić, B. Kovačević, B. Donat i J. Zuppa), Gordogan, 1982, 12; V. Visković, Istraživački narcisizam, Danas, 23. III. 1982; C. Milanja, Stanko Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Republika, 1983, 1; K. Nemec, Stanko Lasić (predgovor izboru iz djela), PSHK, knj. 161, Zagreb 1984; V. Visković, Lasićev Krleža, Danas, 10. XI. 1987; isti, Rušenje tabua, ibid., 19. XII. 1989.

Vel. V.