LATINISTI, HRVATSKI

LATINISTI, HRVATSKI. Hrvatski pisci koji su, svoja književna, povijesna, znanstvena i druga djela pisali latinskim jezikom, ponajviše u razdoblju humanizma kada je to bio opći književni jezik, ali i u kasnijim razdobljima kad je latinski paralelno egzistirao s nacionalnim, hrvatskim jezikom. Pojava latinista u hrvatskoj književnosti, znanosti i uopće kulturi, bila je logična s obzirom na uži dodir naše slavenske civilizacije s romanskom već u srednjem vijeku, te na neposredne odnose pojedinaca s latinskom kulturom i njezinom tradicijom u humanističko-renesansnom razdoblju, a posebno s obzirom na činjenicu da je latinski bio službeni jezik Hrvata gotovo do sredine XIX. st. Hrvatski su latinisti bili naša najživlja veza s Europom, ali i informacija Europi o nama, o našim nesumnjivim umjetničkim i znanstvenim mogućnostima. Među istaknutijim hrvatskim latinistima XV. i XVI. st. izdvajaju se: J. Šižgorić, J. Pannonius, M. Marulić, L. Crijević-Tuberon, K. Pucić, I. Crijević, J. Bunić, A. Vrančić, M. Vlačić-Ilirik, P. P. Vergerije, st. i ml., F. Petrić i dr., a od XVII. do XIX. st. M. A. de Dominis, I. Lučić, J. Ratkaj, S. Gradić, P. Vitezović-Ritter, B. Patačić, I. Đurđević, J. R. Bošković, B. Stay, A. B. Krčelić, R. Kunić, Đ. Ferić, M. P. Katančić, A. A. Baričević, M. Bruerović, Đ. Hidža, T. Brezovački i dr.

Krležin odnos prema latinistima može se promatrati na tri razine: prva je njegov kritički, odn. književnopovijesni stav prema latinizmu kao pojavi; druga je Krležino osobno angažiranje na popularizaciji i afirmaciji hrvatskoga latinizma; treća su Krležini esejistički i drugi radovi posvećeni pojedinim latinistima. Sve tri razine usko su povezane, a najčvršća spona među njima je Krležin afirmativan odnos prema latinizmu i latinistima kao manifestaciji internacionalne, ali i nacionalne kulture. Upravo u tome kontekstu, pripremajući se za enciklopedijsku sintezu te kulture, K. se suočio i s problematikom hrvatskoga latinizma došavši pri tome do spoznaje kako je taj značajan i izuzetan segment nacionalno-kulturnoga identiteta i bogate produkcije prilično neistražen, tek djelomično poznat, a što je najhitnije - nedovoljno uključen u povijest, u svijest i spoznaju naše znanosti i naših ljudi. Koncipiravši EJ kao »spomenik naše vlastite civilizacije«, K. svraća pozornost i na zanemarene latiniste i njihov prinos europskoj i nacionalnoj civilizaciji. Tako je u njegovoj prolegomeni O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3), na decidiran način apostrofiran problem naših latinista: »Naši latinisti, taj naš ,Globus intelectualis‘ od četiri stoljeća, ostao je po samoj naravi stvari eksteritorijalan. Historija naše književnosti obuhvatila je od naših latinista samo nekolicinu, i to onu najglasniju, i to tek u tangenti, tek toliko da ih spasi zaborava, pošto se njima kao nepoznatim strancima nije bavio nitko. A upravo ti naši latinisti obuhvaćaju u svojoj literaturi nekoliko hiljada klasičnih i zapadnoevropskih autora. Oni se kao ideolozi, stratezi, političari, učenjaci, ekonomi, tehničari, astronomi, pjesnici, kao fanatički historici vlastite nacije i njenih problema, kao filolozi, gramatici, sanjari, diplomati, propagandisti i agenti, ističu u međunarodnim omjerima ne samo veličinom svoga znanja, sposobnosti ili pjesničkoga dara, briljantnošću svoje postojanosti i dostojanstvom karaktera, već su nam dragocjen dokaz kako kod nas normalna ljudska pamet nije kapitulirala ni onda, kad nas je sudbina bacila u najmračnije ponore historijskog podzemlja.« Upravo u skladu s tako definiranim odnosom i jasno naznačenim stavom mogu se odrediti dva načina Krležine angažiranosti: kao potpredsjednika JAZU (1948-52) i kao urednika enciklopedije. Kao potpredsjednik JAZU, K. je zaslužan za inicijativu i potporu izdavanja djela hrvatskih latinista, u prvome redu latinskih djela M. Marulića, pa je u to doba i objavljeno prvo izdanje Marulićeve latinske Davidijade. Kao urednik enciklopedije zaslužan je što su u Opću enciklopediju i u Enciklopediju Jugoslavije uvršteni opširni članci o hrvatskim latinistima te što su mnogi hrvatski latinisti dobili i zasebne enciklopedijske jedinice. Dakako, sve je to u skladu s Krležinim interesom i očitom simpatijom za latiniste, od kojih su neki postali i opsesivnom Krležinom temom. O toj tematskoj zaokupljenosti najviše svjedoči slučaj J. Pannoniusa odn. Ivana Česmičkoga, kojega K. spominje u predratnom tekstu Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog (Pečat, 1939, 3), a posvećuje mu i nadahnut esej O pojavi Jana Panonija, označivši ga kao »fragment rukopisa iz oktobra 1942. godine« (Vjesnik, 28. X. 1955). Uz to se u nizu drugih Krležinih esejističkih i kritičkih tekstova pojavljuje ime toga latinista kojega K. drži ravnim Marcijalu i kod kojega posebno cijeni kritičku oštrinu i smionost suprotstavljanja cezaropapizmu. Na toj se liniji svakako javlja Krležina simpatija za mnoge latiniste heretike, od biskupa M. A. de Dominisa, do hrvatskih protestanata P. P. Vergerija, F. Illiricusa, Dalmatina, S. Konzula Istranina, M. Grbića i dr. kojima je posvetio posebne tekstove ili ih na poseban način apostrofirao u tzv. sintetskim tekstovima. Tako je, primjerice, K. napisao poseban kritički portret Dominisa (Republika, 1959, 7-8), a o latinistima je pisao u tekstovima O našem dramskom répertoireu (Djelo, Zagreb 1948, 1) i Illyricum sacrum (Kolo, 1963, 7). Doduše, u prikazu geneze hrvatske književnosti K je u prvome od ovih priloga nešto suzdržaniji u ocjeni hrvatskoga humanizma i latinizma, pogotovu u svjetlu osnovne teze vezane uz afirmaciju slavenskoga, nacionalnoga duha hrvatske književnosti, no njemu su hrvatski latinisti i kao književna moda zanimljivi, posebice stoga što među njima može izdvojiti »nosioce svojih intelektualnih sklonosti« (»preko Vrančića (...) do Erazma, a preko Erazma na Flacija, Gospodnetića, Lupetinu i protestante«) i prepoznati izvornog pjesnika J. Pannoniusa, koji svojim antipapskim stihovima »pjeva zapravo samo jednu kvatrocentesknu varijantu naše bogumilske književne teme«. Zauzimajući se za reafirmaciju latinizma kao organske pojave u sustavu hrvatske nacionalne kulture i pojedinaca kao njegovih predstavnika, K. u svojim tekstovima posebno ističe nedovoljno poznavanje ili svjesno zanemarivanje značajnih znanstvenih i povijesnih djela na latinskome, poput djela J. R. Boškovića i A. B. Krčelića. Hrvatski srednjovjekovni, humanistički latinizam bio je jednom od središnjih Krležinih kulturnopovijesnih preokupacija (uz slavenstvo, jezik, bogumilstvo; srednjovjekovno slikarstvo i umjetnički obrt), a cjelokupni odnos prema latinizmu protkan je autorovim spoznajama o integralnosti nacionalne kulture usprkos inkoherentnosti njezinih izvora.

Jo. S.