LOCKE, John

traži dalje ...

LOCKE, John, engleski filozof, empirist (Wrington, 29. VIII. 1632 - Oates, 28. X. 1704). Uz zapažene sociologijske, pedagogijske i druge rasprave te vrijedno djelo za pravno-socijalno-politički aspekt (Dvije rasprave o vladi, 1690), u kojem se zauzima za liberalizam u onoj varijanti koja za razliku od Hobbesove zastupa stavove o »prirodnom stanju«, ne kao o ratu svih protiv sviju već kao o stanju opće slobode i jednakosti jamac koje je država, Locke u središte filozofijskoga djelovanja stavlja spoznajnoteorijsku problematiku. U svojem temeljnom djelu Ogled o ljudskom razumu (1690) postavlja osnove empirijske spoznajne teorije (Nihil est in intellectu qued antea non fuerit in sensu), a time i samoga empirizma, koji realizaciju nalazi u duhovnome prostoru otočnog filozofiranja kao prostoru razlike u odnosu na kontinentalnu, evropsku filozofiju. Empirizmu usprkos, štovatelj Descartesa, ne ignorira postojanje i važnost razumske spoznaje već, dapače, izjavom o tome kako »razum mora biti vodič i zadnji sudac u svemu« razumu ostavlja valorizacijsku i metodičku ulogu unutar spoznajnoteorijske dinamike.

Krleža se ne osvrće na Lockeove liberalističke političke stavove već se u tekstu Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji (Delo, Beograd 1956, 11) impresionistički i osobno, bez teorijskog utemeljenja, osvrće na njegove spoznajnoteorijske stavove. Proizvoljno i neopravdano smjelo generalizirajući o Lockeovim određenjima urođenih ideja K. ga naziva konformistom, jer se, uzevši u razmatranje problematiku klica »razumnih istina« s kojima se čovjek rađa, nije do kraja i slijepo držao vlastitog učenja o duhu kao tabuli rasi. Iako teorijski bezvrijedna, Krležina uspoređivanja Lockea sa F. Nietzscheom, E. Condillacom, G. Leibnizom služe mu da bi opisao osobne impresije i razmišljanja o urođenim idejama i naknadno stečenim spoznajama. K. u dijelu teksta o Lockeovim prirođenim mislima sam kaže kako bi »trebalo napisati historijat vlastitog pamćenja, u vezi s tim idejama za koje se smatra da su nam prirođene«. Taj pojam, koji je Krleži »trajno stran i antipatičan, još od Nietzscheovih idiosinkrazija«, ostao je, usprkos autorovim obećanjima iz Duge Rijeke, 1920-21. neobrađen, a planirana rasprava nenapisana. Na koncu razmišljanja o Lockeu K. se eksplicitno opredjeljuje za Leibnizovu lukavu »dopunu« o tome kako ničega u duhu i razumu nema čega nije bilo u osjetu, osim samog razuma i u toj »prokrijumčarenoj« dosjetki prepoznaje uspostavljanje veze između »helenske Pneume i srednjovjekovne misaone magije s jedne i spoznajnoteorijske retorike, s druge strane«.

Na. Pe.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

LOCKE, John. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1806>.