Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

LONDONSKI UGOVOR, tajni sporazum zaključen između sila Antante i Italije 26. IV. 1915. Njime se Italiji omogućuje da nakon svršetka I svj. rata, između ostaloga, anektira Goriško-Gradišku pokrajinu, Trst, dio Kranjske, Istru s kvarnerskim otocima (osim Krka), sjevernu Dalmaciju (do rta Ploča) te većinu dalmatinskih otoka. Krleža smatra da je Londonski pakt dijelom rezultat nezainteresiranosti velesila za rješenje južnoslavenskog pitanja odn. njihova stava da Austro-Ugarsku ne treba rušiti, a dijelom posljedica toga što se srpski radikali s Pašićem na čelu u vrijeme njegova sklapanja nisu energično zauzimali za ujedinjenje svih južnih Slavena. Oslanjajući se na carsku Rusiju i slijedeći njezinu politiku, koja nije bila sklona likvidaciji Habsburške Monarhije, ali je bila spremna podržati težnje Srbije da se proširi na Bosnu i Hercegovinu te da osigura izlaz na more, radikali su, smatra K., bili spremni odreći se ujedinjenja s »austrijskim« Hrvatima, Srbima i Slovencima. Zato će potpisivanje Londonskog ugovora prikazati kao izraz politike velesila, ali i kao posljedicu »gladnog cincarskog etatizma, koji se otarasuje briga kratkovidno rutinerski, na temelju provjerenog iskustva: sve što ne mogu da osvojim sabljom nije moje«. U tome ujedno vidi razlog što je Londonski ugovor bio trajnim izvorom nepovjerenja između Jugoslavenskog odbora i srpske vlade.

BIBL. M. K.: Slom Frana Supila i Razgovor sa sjenom Frana Supila, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14 i 15, Zagreb 1957; Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918, Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966.

Mo. St.