LOVRENOVIĆ, Ivan

traži dalje ...

LOVRENOVIĆ, Ivan, književnik (Zagreb, 18. IV. 1943). Diplomirao (1967) jugoslavenske književnosti i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio kao srednjoškolski profesor u Mrkonjić-Gradu; od 1976. živi u Sarajevu. Do 1985. bio je urednik časopisa Odjek; 1985-87. glavni urednik u izdavačkoj kući »Veselin Masleša«, a od 1987. glavni urednik izdavačke kuće »Svjetlost«. Piše kritike, kulturnopovijesne eseje, pripovijetke, pjesničku prozu i dr., objavio knjige Obašašća i basanja, 1975; Putovanje Ivana Frane Jukića, 1977; Bosna i Hercegovina, 1980; Književnost bosanskih franjevaca, priredio, 1982; Skice, lajtmotivi, 1986; Labirint i pamćenje, 1989.

Novinski zapisi, eseji, osvrti i kritike djela posvećenih Krleži te kritike društvene prakse što ga okružuje, u funkciji su Lovrenovićeva vlastitoga promišljanja Krleže. K. doživljen kao »literarni kontinent« i pisac koji život pretače u tekst, sadržajem su fraze »život i djelo« što je, prema Lovrenoviću, ključ za razumijevanje Krleže, a daleko od svake apologije i idolatrije. Uočivši težnju za autonomijom književnosti kao bitnu konstantu toga djela i njegovih društvenih refleksija, Lovrenović konzekventno odbija potrebu dogmatizirane svijesti što pluralitet značenja svodi na jednu dimenziju (Protiv dogme, lijeve i desne, Odjek, 1978, 7). Krležini su djelo i život sliveni u jedinstven fenomen što traži distancu, budući da se još uvijek čita »neoslobođeno«, suprotno osnovnoj misli vlastite poetike da čovjek nije biće stada (Naš razgovor s njime, Odjek, 1982, 2). Teži tako sagledati cjelinu Krležine pojave, sa svim književnim i političkim disonancama (Krleža-meritum ili sredstvo?, Odjek, 1983, 15-16). No kako K. biva sustavno dislociran iz književnoga medija u sferu političkoga folklora, on uočava anegdotalno trivijaliziranje njegovih bitnih odlika (ibid.). Iskazavši i vlastitim djelom uvjerenje u relevantnost biografskog žanra, Lovrenović u Lasićevoj Kronologiji vidi put što će pridonijeti stvaranju sintetskog djela o životu i radu, čemu Lasić prije svega pridonosi tipom i načinom mišljenja (Knjiga odanosti, Odjek, 1982, 9). Opirući se tretiranju Krleže kao »spomeničke veličine«, Lovrenović u Lasiću prepoznaje krležijanski opsesivno traganje za istinom, što ga čini doraslim mjeriteljem njegove ostavštine (Krleža-meritum ili sredstvo?). Lovrenovićev pristup Krleži nije pristup analitika književnoga znanstva, već prepoznavanja srodnoga književnog senzibiliteta (osjećaj za povijest, liričnost, polemičnost, oporba). Potreba za razumijevanjem totalnoga Krleže i njoj imanentna distanca stvaraju u Lovrenovića viđenje Krleže kao literarnog toposa što se ostvaruje samim sobom a tek bilježi »drugom rukom« (Roman Krleža, Odjek, 1986, 2, osvrt na Čengićeve knjige razgovora s Krležom).

J. S. R.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

LOVRENOVIĆ, Ivan. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1815>.