Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

LUDOVICEUM (Magyar királyi honvéd Ludovika akadémia), vojna akademija austrougarske vojske u Budimpešti s madžarskim nastavnim jezikom. To je bila stručna visoka škola iz koje se regrutirao kadar za štabne časnike većih formacija i komandi, specijalnih službi i generalštaba. U akademiju su mogli biti primljeni pitomci koji su 3. razred vojne srednje škole (kadetske) završili vrlo dobrim uspjehom ili maturanti srednjih škola. Školovanje je trajalo 3 godine.

Akademija je osnovana 1808. patentom austrijskog cara Franje I, a dobila je ime po njegovoj trećoj supruzi, nadvojvotkinji Mariji Ludoviki. Zavod je počeo djelovati tek 1830, a nakon sloma madžarske revolucije 1849. zatvoren je, te obnovljen tek nakon Austro-ugarske nagodbe 1872. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije akademija nastavlja djelovati kao najviša školska ustanova Horthyjeve madžarske vojske, sve do prosinca 1944.

Krleža stupa u Ludoviceum u rujnu 1911, nakon vrlo dobro završenoga 3. razreda kadetske škole u Pečuhu kao državni stipendist. Prvi semestar je završio u veljači 1912. s općom ocjenom dobar, od 30 pitomaca bio je osmi u rangu. Drugi semestar i prvo godište završio je u lipnju 1912. s ocjenom dobar, od 29 pitomaca bio je jedanaesti u rangu. Treći semestar završio je u veljači 1913. s općom ocjenom dobar, od 22 pitomca bio je jedanaesti u rangu. Prema nastavnom programu u prvom godištu bilo je 17 predmeta, osim dvaju stranih jezika (njemački, francuski) svi iz vojne teorije i prakse. U drugom godištu učio se 21 predmet, osim jezika svi iz vojne problematike, bez općeobrazovnih predmeta. U doba Krležina školovanja u tri godišta učilo je 250 pitomaca, predavalo je oko 50 nastavnika (od kapetana do podmaršala) a bilo je 300 vojnika koji su u Ludoviceumu obavljali razne službe (kuhinja, straža). Svake godine akademiju je završavalo oko 80 novih časnika koji su raspoređivani po garnizonima ili komandama Madžarske i banske Hrvatske.

U jeku balkanskih ratova, u svibnju 1912, zadojen idejom ujedinjenja južnih Slavena, K. bježi u Beograd i nudi se kao dobrovoljac u srpskoj vojsci, ali ga kao sumnjivog odbijaju i vraća se u Ludoviceum. U svibnju 1913. također bježi iz Ludoviceuma u Srbiju, prema vlastitu iskazu, preko Pariza, Marseillea i Soluna stigao je u novooslobođeno Skoplje jer je madžarsko-srpska granica zbog rata bila zatvorena. Cilj je isti kao i 1912: dobrovoljna služba u srpskoj vojsci. Kao sumnjiva osoba s obavještajnim namjerama uhićen je i radi utvrđivanja identiteta otpremljen u Beograd. Odande bježi u Zemun gdje ga uhićuju kao vojnog bjegunca. Nakon izvjesnog vremena provedenog u zatvoru dopuštaju mu povratak u Zagreb. U međuvremenu, na prijedlog komande Ludoviceuma nadležni ministar vojske isključuje ga s akademije s nezavršenim 4. semestrom.

Krležini dnevnički i memoarski zapisi bilježe da je vrijeme provedeno na Ludoviceumu bilo razdoblje grozničavih priprema i početaka literarnog stvaralaštva. U to vrijeme prevodi Petőfija i Strindberga, čita Nietzschea, Burckhardta, D’Annunzija, Tolstoja, Baudelairea, oduševljava se V. Ilićem, S. S. Kranjčevićem, A. Šantićem. Unatoč strogomu vojničkom režimu Ludoviceuma K. je vrlo intenzivno angažiran književnim preokupacijama, a do njega dopiru i ideje madžarskoga građanskog radikalizma, Galilejeva kružoka i teoretičara O. Jászija među kojima je i ravnopravnost pri rješavanju nacionalnog pitanja u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

U siječnju 1914. počinje izlaziti u Marjanovićevim Književnim novostima Legenda, zatim Maskerata i drugi književni radovi dvadesetogodišnjega nepoznatog mladića, tekstovi vrlo vjerojatno zasnovani još u Ludoviceumu. Nema sumnje da je vrijeme provedeno na vojnoj akademiji Krležin markantan doživljaj, koji je ostavio vidljiv trag i u njegovu stvaralaštvu. Istraživači Krležina opusa navode da su u ciklusu o Glembajevima, u romanu Zastave i u drugim beletrističkim ostvarenjima pisca lako prepoznatljive osobe, karakteri i mentaliteti s kojima se vojni pitomac susretao za školovanja. Njegove memoarske i dnevničke zabilješke također svjedoče o raznolikim impresijama, iskustvima i doživljajima iz ludoviceumskog razdoblja.

BIBL. M. K.: Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947, Republika 1953, 12.

LIT.: Đ. Zelmanović, Magyar királyi honvéd Ludovika akadémia. Krleža u danima mladosti, Večernji list, 29. XI. 1973; isti, Njihov obračun s njim. Krleža u danima mladosti, ibid., 29. XI, 8. XII. i 10. XII. 1973; M. Vaupotić, Biografsko-bibliografski prikaz života i rada Miroslava Krleže, u knj. Siva boja smrti, Zagreb 1974, str. 391-392; I. Lőkös, Miroslav Krleža és a magyar progresszió, Hidak jegyében, Budapest 1974, str. 50-58; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982, str. 87-109; Đ. Zelmanović, Tragom ključnog dosjea br. 986/sgt, Vjesnik, 23. X. 1982; isti, Krleža se u »Konstantinopoliju« bavi literaturom, ibid., 30. X. 1982; isti, Razjašnjene i nerazjašnjene dileme, ibid., 6. XI. 1982; I. Lőkös, Krleža Glembay-ciklusanak magyar elményanyagáról, Magyar és délszláv irodalmi tanulmányok, Budapest 1984, str. 236-239.

Đ. Zć.