LUKAS, Filip

LUKAS, Filip, kulturni djelatnik (Kaštel Stari, 29. IV. 1871 - Rim, 26. II. 1958). Studirao je bogosloviju u Zadru, a povijest i zemljopis u Grazu i Beču; kao profesor Ekonomske visoke škole u Zagrebu 1920. ušao u upravu Matice hrvatske, nametnuvši joj se 1928. za predsjednika, što je uz kratki prekid ostao do emigriranja 1945. Objavio je veći broj studija i članaka.

Do kontakata Krleže i Lukasa dolazi u okviru »tolerantne platforme cjelokupne hrvatske oporbe« (M. Vaupotić) pojačanom režimskom pritisku (1928-29) kada i K. s dijelom suradnika zamrle Književne republike prihvaća širu suradnju u edicijama Matice hrvatske. Ideološka je isključivost uskoro međutim pokazala neodrživom tu pragmatsku kohabitaciju. Prvo je K. iz Matičine naklade povukao pripremljenu knjigu eseja, jer je Lukas u ime uprave tražio od njega neka izostavi tekst o Wiesneru, koji se navodno netaktično ponio u jednoj delikatnoj političkoj kombinaciji. Potaknut snažnim pritiskom u povodu najavljenoga Krležina predavanja o hrvatskoj književnosti (1933), kada su Krležu od napada anonimnim plakatom branili protuplakatom i neki Matičini odbornici, a konzervativni dio javnosti im to zamjerio, Lukas se u tekstu Ruski komunizam spram nacionalnog principa (Hrvatska revija, 1933, 7) javlja kao »predsjednik Matice« da bi protumačio presudnost »nacionalnog« karaktera njezina rada. Pisana s teoretskim pretenzijama, ta rasprava, koja se može uzeti i predtekstom ekstremizma nadolazeće ultradesnice u Hrvatskoj, nastoji uvažavati Krležu kao »istaknutog hrvatskog književnika«, ali budući da se njegovo »mišljenje« o nacionalnome vezuje uz praksu »ruske komunističke stranke«, odn. internacionalizam, Matica hrvatska mu tekstove ne može tiskati, jer bi time, uvjerava Lukas, »samu sebe uništavala«. A. Cesarcu, koji je bio književno-umjetnički odbornik Matice hrvatske još od 20. V. 1928, nije omogućeno da u Hrvatskoj reviji odgovori na Lukasovo shvaćanje »internacionalizma«, pa se iz odbora povukao, a K. s Maticom hrvatskom, čiji ga je predsjednik - »protumarksistički inkvizitor i diktator Hrvatske revije«, »u našoj književnosti savršeno nepoznat«, kaže »još prije nekoliko godina moljakao da se primi odborničke časti«, potpuno prekida suradnju (Najnovija anatema moje malenkosti, Danas, 1934, knj. I, br. 1). O Lukasovoj »samobitnoj formuli nacionalističke kvintesencije« progovorit će nešto podrobnije u Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 1), spočitavajući mu indiferentnost spram komunističkih žrtava šestosiječanjskog terora. Lukasa i u toj prigodi, očito namjerno atribuira »urednikom ,Hrvatske revijeʻ«, premda on to formalno nije bio, aludirajući na ograničene kompentencije pa i kontroverzno držanje u cijeloj aferi njezina formalnog urednika B. Jurišića. K. misao o opasno zavodljivoj retorici Lukasove »priproste licitarske robe« kao »tragičnoj mogućnosti« varira i u dnevničkom zapisu iz 1943, zgranut već deset godina što je »barjak ,narodnog otporaʻ pao u lukasovske ruke« (Zapisi iz godine 1933, Republika, 1954, 4). Simbolizaciju Lukasova natražnjaštva zaokružuje u Uvodnoj riječi za časopis »Danas 1952« (Forum, 1962, 5) tezom o »idealističkoj konstanti« njegove nacionalističke megalomonije. Polemički nepopustljiv, K. je u Čengićevim zapisima Lukasovo gotovo disidentsko držanje za prvog razdoblja Pavelićeva režima ironizirao podsjećanjem na jugofilsko okružje iz kojega je potekao. Radilo se naime o Lukasovu otporu da bi dijelovi Dalmacije bili odstupljeni Talijanima. Lukas se po nekim indicijama našao među onima koji su zagovarali pokušaj Krležina integriranja u tadašnje kulturne procese u NDH. Jesu li to »intrigantske podvale popa Lukasa u Matici hrvatskoj 1942-3-4«, spomenute u Zapisima sa Tržiča (Sarajevo 1976), može se tek nagađati.

LIT.: J. Ravlić, Matica hrvatska 1842-1962, Zagreb 1963; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, Zagreb 1985.

Vl. Bo.