Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

MANDIĆ, Igor, književni kritičar, feljtonist i polemičar (Šibenik, 20. XI. 1939). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1958, a komparativnu književnost diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Radio kao kritičar i kolumnist u raznim izdanjima zagrebačkog Vjesnika i u Slobodnoj Dalmaciji. Surađujući u svim važnijim novinama i drugim medijima u bivšoj Jugoslaviji stekao je veliku popularnost. Osim kritika i eseja o suvremenoj književnosti, pisao glazbene i televizijske kritike, sociokulturološke komentare, feljtone o »mitologiji svakodnevice«, članke o gastronomiji i dr. Izrazito naklonjen polemičkim formama medijskog reagiranja. Objavio knjige: Uz dlaku, 1970; Mysterium televisionis, 1972; Gola masa, 1973; Nježno srce, 1975; Mitologija svakidašnjeg života, 1976; Od Bacha do Cagea, 1977; 101 kratka kritika, 1977; U sjeni ocvale glazbe, 1977; Policajci duha, 1979; Sok sadašnjosti, 1979; Književnost i medijska kultura, 1984; Što, zapravo hoće te žene, 1984; Principi krimića, 1985; Zbogom, dragi Krleža, 1988; Ekstaze i mamurluci, 1989; Književno (st)ratište, 1998; Za našu stvar, 1998.

Miroslav Krleža jedna je od opsesivnih Mandićevih tema, o njemu vrlo rano počinje pisati. Prvi tekst o Krleži, prikaz trećeg dijela Banketa u Blitvi, tiskao je još kao student u Studentskom listu (Principi svijeta, 17. IV. 1962). Potom je u splitskom časopisu Vidik (1965, 26) objavio esej o Baladama Petrice Kerempuha, koji je nakon tri godine pretiskan u dorađenoj varijanti (»Balade« i razlozi govora, Kolo, 1968, 7). Do kraja 70-ih godina objavio je još petnaestak recenzija i eseja posvećenih Krležinim knjigama (koje su u tom razdoblju izlazile u sklopu »Zorina« izdanja Sabranih djela), književnoznanstvenim djelima o Krleži, Krležinim obljetnicama i drugim prigodama. U svim tim napisima dominira izrazito pohvalan ton koji se očituje čak i u formulacijama naslova (Knjiga bez premca, Vjesnik, 5. II. 1968; Mala kritika o velikom piscu, ibid., 9. VII. 1968; Bljesak Krležina duha, ibid., 12. I. 1973; Duhovna vertikala M. Krleže, ibid., 5. II. 1973; Eksplozija sveobuhvatnosti, ibid., 28. IX. 1975; Eksplozija Krležina duha, ibid., 15. V. 1976, itd.). Analizirajući u nekoliko tekstova roman Zastave, Mandić konstatira da je »to jedna od onih malobrojnih knjiga (ne samo u našim, nego i u svjetskim književnostima) što se određuje prema svemu što čini povijest jednog naroda, to je knjiga koja dokazuje da književnost nikako nije i ne može biti isključivo estetski fenomen. Prevladavajući puki pripovjedački zanat, Krleža je uvijek posezao za višim istinama o čovjeku, društvu i povijesti, onim istinama što ih književnost može otkriti samo tada kad se odlučno uhvati ukoštac s njihovim idejnim, političkim, socijalnim, ekonomskim, filozofijskim pretpostavkama. Možda nikad u svom nevjerojatno složenom i bogatom opusu, kao sada u Zastavama, Krleža nije s toliko sugestivnosti, strastvenosti i cjelovitosti dosegnuo to za čime je težio.« Mandić nije hvalio samo Zastave, Balade i Krležine dnevničke zapise već i ona Krležina djela kojima drugi kritičari nisu bili toliko naklonjeni. Nasuprot većini filmskih kritičara, koji su Krležin scenarij Put u raj smatrali suviše »raspričanim«, nedovoljno »filmičnim«, Mandić je u VUS-u 9. XII. 1970. objavio polemički napis Tako se to radi, gospodo! u kojemu, služeći se citatima E. Morina, dokazuje vrijednost scenarija što »nosi svijest o životu i vremenu, povijesti i čovjeku« čime je K. srodan Bergmanu. Mandić drži da je K. uz pomoć redatelja Fanellija poučio filmske profesionalce kako se radi film: »U našoj mutavoj i mucavoj filmskoj umjetnosti - što misli da je superavangardna ako računa samo na naše oko, a ne i na naš duh - Put u raj od sada dijeli lekciju. Tako se to radi gospodo! Treba najprije nešto smisliti o ovom svijetu i to umjeti kazati, a onda po volji, talentu i mogućnostima otvarati nove putove filmskog jezika.« U sličnom tonu Mandić se suprotstavlja i onima koji podcjenjuju Krležinu poeziju. Aludirajući na dominantnu poetiku svoje, »razlogovske« generacije koja je njegovala »filo-zofstvujušću i hermetičnu poeziju«, Krležu opisuje kao njezina antipoda: »Krležina poezija ide u život«, njezin aktivizam blizak je pjesmama »bitnika i pop pjevača« te stoga bolje korespondira s duhom suvremenosti.

Početkom 80-ih dolazi, međutim, do obrata u Mandićevu odnosu prema Krleži i njegovu književnom opusu: u razdoblju od 20. XI. 1982. do 29. XI. 1985. u beogradskoj reviji Duga objavio je četiri serije polemičko-pamfletskih tekstova u kojima »razara« mit Miroslava Krleže. Te tekstove (dopunjene pojedinačnim napisima iz Zum Reportera, Književne reči, Borbe i Poleta) sabrao je u knjigu Zbogom, dragi Krleža. Polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe (Beograd 1988).

U ispovjednim fragmentima knjige Mandić piše o svojem osobnom odnosu prema Krleži: još kao srednjoškolac pročitao je sva njegova djela i bio fasciniran Krležinom »retoričkom frazom i enciklopedijskom kulturom«. Tako je postao žrtvom Krležine krasnorječivosti i njegove ideološke monomanije. Trenutak definitivnog raskida s Krležom prepoznaje u događaju o kojemu izvještava i Čengić u III. knjizi zapisa S Krležom iz dana u dan: 15. II. 1978. Mandić je zamolio Krležu za intervju u kojemu bi komentirao Bakarićeve interpretacije sukoba na ljevici; prijedlog je K. gnjevno odbio, a Mandić je u tom činu razočarano očitao znake Krležina posvemašnjega političkog konformizma.

U knjizi Zbogom, dragi Krleža razabiru se tri tematska sloja. Najuvjerljiviji je onaj u kojemu se Mandić obračunava s fenomenom krležijanstva. Odabire nekoliko reprezentativnih krležijanaca (Z. Črnja, O. Davičo, G. Babić, V. Mađarević, te nekolicinu novinara i političara koji se pojavljuju kao branitelji Krleže u aktualnim polemikama) pa na njihovim tekstovima provodi ironijsku egzegezu stavova o Krleži i analizira samu bit krležijanstva: uočava crte isprazne idolatrije, pokazuje kako se ljudi bez identiteta zakriljuju krležinskim autoritetom, dokazuje da je krležijanstvo često sinonim za nedostatak kreativnosti, epigonski mentalitet i udvorništvo. U drugom tematskom sloju Mandić se bavi Krležinom svjetonazorskom, osobito političkom, pozicijom. Ti dijelovi knjige opterećeni su radikalnim redukcionizmom, nasilnim svođenjem Krleže na jednu ideologijsku dimenziju. U analizi kapitalnih Krležinih tekstova poput Dijalektičkog antibarbarusa i Govora na Kongresu književnika u Ljubljani izostalo je relacioniranje prema aktualnome društvenom kontekstu (izvan kojega se ti angažirani polemički i programatski tekstovi teško mogu razumjeti). Treći tematski sloj knjige vezan je za Mandićev pokušaj estetskog prevrednovanja Krležina opusa. Nasuprot tekstovima koje je pisao prije desetak godina, Mandić u 80-im godinama tvrdi da su Krležina djela precijenjena, kako je to »prevladana literatura«. U završnom poglavlju knjige, uspoređujući Krležu s T. Ujevićem, ustvrdit će da je unutar hrvatske književnosti K. u poziciji Salierija, a da je njegov antipod Ujević Mozart hrvatske književnosti.

Osjećajući da je kritiku Krleže i razaranje njegova mitskog statusa unutar hrvatske književnosti doveo do krajnjih mogućnosti, Mandić potkraj 80-ih i početkom 90-ih primiruje polemičku oštrinu svojih ocjena Krležina opusa i njegovih političkih ideja. U desetak novinskih tekstova, uglavnom tiskanih u Forumu, kulturnom prilogu splitske Slobodne Dalmacije, Krleži pristupa znatno uravnoteženije: još uvijek je krajnje kritičan prema krležijanstvu, ali piše s uvažavanjem estetske dimenzije Krležina djela i njegove nezavisne intelektualne pozicije u međuratnom razdoblju. Primjerice, u eseju Ključ za »Balade« (Slobodna Dalmacija, 11. I. 1992) još jednom se vraća svojoj omiljenoj mladenačkoj krležinskoj temi - Baladama; pišući smirenim analitičkim stilom, prožetim sviješću o neprijepornoj vrijednosti Krležinih stihova, upozorava na činjenicu da dosadašnji tumači Balada nisu obratili dovoljnu pozornost na Krležin kajkavski esej Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog. U prigodnom tekstu Škorpioni krležijanske oporbe (Slobodna Dalmacija, 4. I. 1992), pisanom u povodu desete obljetnice Krležine smrti, zapitat će se što ostaje živo u njegovu djelu i odmah odgovoriti: »Živo je ono najteže i najopasnije: oporbenjaštvo. Biti trajno sam, protiv svih i svakoga...«. Takvom interpretacijom biti krležinskog fenomena (nesumnjivo potaknut i analizama S. Lasića), Mandić nudi argumente za sud po kojemu nije samo rana faza njegova djelovanja obilježena krležijanstvom; i kasnije - negirajući Krležu - Mandić se ponaša u skladu s krležinskom polemičkom i oporbenjačkom gestualnošću: u krležinskom stilu obračunava se sa svojim idolom.

LIT.: V. Visković, Žudnja za razlikovanjem, Danas, 12. VII. 1988; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, V-VI, Zagreb 1993.

Vel. V.