MARINIZAM

traži dalje ...

MARINIZAM, pravac u talijanskom pjesništvu ranoga XVII. st., nazvan prema pjesniku Giambattisti Marinu. Pripadaju mu Marinovi sljedbenici C. Achillini, G. Preti, G. L. Sempronio i drugi. Pjesnička djela Marina i marinista bitno su pridonijela razvoju i afirmaciji književnoga stila koji se u XVII. st. nazivao stile acuto odn. acutezza, a danas »barok«. Za poetski barok karakteristična je forsirana upotreba figura (zasnovana na poznavanju retoričke teorije ornatusa) uz zanemarenje tematskoga razvoja pjesme i njezina kom-pozicijskoga oblikovanja. Marinova i marinistička poezija utjecala je na pjesništvo drugih europskih sredina ili je u njima imala uočljivih analogija (španjolska kulteranistička lirika, engleska »metafizička poezija«, njemačka »šleska škola«), a na njezinu pojavu reagirali su i hrvatski barokni pjesnici (I. Bunić, I. Gundulić, I. Đurđević, P. Kanavelić, djelomično i P. Zrinski). Stoga su Marino i sljedbenici već odavno ušli i u vidno polje hrvatske kroatističke i komparatističke literature.

Krleža je marinizmu posvetio jednu razmjerno kratku bilješku iz 1955, koja je kao dio ciklusa Iz hrvatske kulturne historije objavljena u knjizi Eseji III (Zagreb 1963). Bilješka je, s obzirom na nevelik opseg, prilično sadržajna, premda Marinu i marinizmu pripada u njoj prije uloga argumenta u pritajenim Krležinim polemikama negoli status izravne teme. Započinje tvrdnjom da se iz marinizma mogu izvesti sve bitne pojave suvremene književnosti (»Od Mallarméa i simbolizma do Joycea i Eliota«). To implicira kritičan stav prema književnom modernizmu, budući da se marinistička poezija u stručnoj literaturi iz koje se K. 50-ih godina mogao o njoj informirati vrednovala negativno, kao »isprazna« i »verbalistička«. U daljnjem se tekstu bilješke marinizmu ipak pripisuje relativna vrijednost, s napomenom kako bi bilo dobro da je jače utjecao na našu stariju poeziju: »Kamo sreće da je u našoj poeziji bilo mrvu više autentičnog marinizma.« Čini se da K. tom tezom neizravno polemizira sa stavom prisutnim u našoj književnoj historiografiji od Vodnika do Kombola kako je na hrvatsku baroknu poeziju utjecao talijanski marinizam, ali na njezinu štetu. Pokušaj prevrednovanja marinizma zanimljiv je primjer Krležine trajne potrebe za izricanjem izdvojenih mišljenja, ali nije prihvatljiva ocjena o preslabu Marinovu utjecaju na naše starije pjesnike. Nju je K., sudeći po zaključnoj rečenici bilješke, u kojoj se kaže da je namjesto Marina u nas bilo više »Chiabrere, i to Chiabrere iz pete ruke«, vjerojatno preuzeo iz rada F. Kulišića o I. Buniću (Dživo Bunić Vučićević, Dubrovnik 1911), gdje se Chiabrerin utjecaj na Bunića nekritički precjenjuje. Kulišićevi su stavovi u stručnoj literaturi u međuvremenu opovrgnuti, što dovodi u pitanje i Krležinu opoziciju Marino -Chiabrera.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

MARINIZAM. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1850>.