MARINKOVIĆ, Ranko

traži dalje ...

MARINKOVIĆ, Ranko, književnik (Vis, 22. II. 1913). Gimnaziju pohađao u Splitu i Zagrebu a studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1931-35. Ravnatelj drame Hrvatskoga narodnog kazališta 1946-50, a od 1951. do umirovljenja profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Književnu djelatnost započinje početkom 30-ih godina. Piše eseje, kazališne kritike, drame i pripovjednu prozu. S obzirom na vrijednost njegova književnog djela, osobito zbirke novela Ruke (1953) i romana Kiklop (1965), pripada među najistaknutije pojave suvremene hrvatske književnosti.

Marinkovićev je odnos spram Krleže moguće razmatrati na trima razinama. Prva obuhvaća pitanje o Krležinu utjecaju na Marinkovićevo duhovno oblikovanje i književno stvaranje. Književna je kritika upućivala na Marinkovićevo krležijansko ishodište (Vučetić) i isticala moguće veze, primjerice onu između Krležine drame U agoniji i Marinkovićevih postupaka u drami Albatros (Livadić, Matković). Druga se razina odnosa tiče njihove međusobne suradnje. K. je nakon izvedbe Marinkovićeva Albatrosa u zagrebačkom HNK 1939. poručio mladom piscu preko O. Daviča da ga želi upoznati. Tako su se počeli često sastajati, pa mu je K. jednom prigodom ponudio suradnju u Pečatu, što je Marinković prihvatio te u časopisu objavio tri pripovjedna teksta: Hiljadu i jedna noć, Sunčana je Dalmacija i Balonjeri pod balkonom. Svoj tadašnji odnos s Krležom Marinković je opisao E. Čengiću na sljedeći način: »Prijateljski se družeći razgovarali smo o svemu što se oko nas zbivalo, često o politici, a posebno dakako o literaturi.« Prisnost se nastavlja i nakon II. svj. rata. Tako Marinković polovicom studenog 1945. na nekoliko književnih priredbi javno čita Krležin tekst Krokodilina ili razgovor o istini. Odnosi su zahladnjeli u doba Marinkovićeva ravnateljstva Dramom HNK jer je česta odsutnost Bele Krleže otežavala rad dramskoga ansambla i djelatnost kazališta. Unatoč tomu, K. je, prema Čengićevim riječima, bio Marinkoviću vrlo sklon. Na trećoj se razini odnosa K. javlja kao predmet dvaju Marinkovićevih osvrta. Prikazujući 1935. Krležinu knjigu Evropa danas, Marinković ističe beskompromisnost, jasnoću i sveobuhvatnost autorove analize ključnih pitanja onodobne Europe. Pritom njegov kritičarski diskurs nalikuje stilu Krležina promišljanja europske stvarnosti. Marinković drži da K. »superiorno i dalekovidno, prezrivo i gadljivo, dira taj gnjili i polumrtvi organizam, što pod perom, kao pod oštrim anatomskim nožem, počinje da materijalno zaudara, i kopa po njemu fanatično zaneseno, da bi iskopao nekoliko jasnih i lapidarnih istina«. U osvrtu na Balade Petrice Kerempuha Marinković drži da K., služeći se ironijom kontrasta, govori »funebralno i žalosno« o jednoj stvarnosti koja do njega uopće nije imala odjeka u hrvatskoj književnosti a to čini jezikom koji je nestao prije no što se književno ostvario.

BIBL. R. M.: Evropa danas, Dani i ljudi, 1935-36, 1; Kaj s Kerempuhove žice, Ars 37, 1937, 1; Za Longa me nadahnuo moj prijatelj Viktor Vida, Vjesnik, 26. III. 1994.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I, Sarajevo-Zagreb 1990.

De. D.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

MARINKOVIĆ, Ranko. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1852>.