MARJANOVIĆ, Milan

traži dalje ...

MARJANOVIĆ, Milan, publicist i književnik (Kastav, 12. V. 1879 - Zagreb, 21. XII. 1955). U književni i politički život ulazi kao gimnazijalac u Karlovcu, odakle se, isključen zbog protumadžarskih demonstracija, vraća u Istru, a potom odlazi na studij u Prag (1898-99). Početkom stoljeća jedna je od središnjih figura pokreta naprednjačke omladine, urednik mnogobrojnih novina (Crvena Hrvatska, Novi list, Pokret, Obzor) i časopisa (Zvono, Jug, Književne novosti), od kojih je mnoge sam pokrenuo, ostavljajući ipak najznatniji trag kao književni kritičar. Zbog sudjelovanja u pripremi atentata na bana Cuvaja prognan iz Hrvatske, 1912-13. boravi u Beogradu, podređujući sve više svoju aktivnost integralističkoj pragmatici srpske politike. Član Jugoslavenskog odbora, nakon rata pouzdanik kraljevskog režima, 1941-44. interniran, u Zagreb se vraća tek pedesetih godina kada objavljuje Hrvatsku modernu (1951), sustavan pregled najvrednijeg razdoblja svoje duge karijere za koje se ogledao u gotovo svim književnim i novinskim formama.

Prvi Krležini dodiri s Marjanovićem i karakter njihova poznanstva mogu se samo pretpostaviti. Prihvati li se jedan njegov rani navod (1926), K. je još kao gimnazijalac, u krugu svojih kolega »liberalaca, kosmopolita i naprednjaka«, čitao Marjanovićevo Zvono. Vrativši se u Zagreb 1913. iz Beograda, K. je odnio svoje rukopise u Mesničku, gdje je Marjanović tada stanovao, doživjevši prema vlastitim riječima s ushićenjem Marjanovićevu odluku da tiska Legendu u književnom listu koji je tada pokretao. K. nije nijekao da je u to doba pripadao Marjanovićevu intelektualno-političkom krugu, ali je svoje motive različito interpretirao. Tridesetih je godina tako u knjizi Moj obračun s njima smatrao oportunim naglasiti kako je »rat dočekao kao suradnik 'Književnih novosti' i 'Narodnog jedinstva', pod uredništvom Milana Maijanovića, drugujući s ljudima politički sumnjivim u austro-madžarskom smislu«, podsjećajući i na »hajku« koja je zbog Legende počela protiv njega »već tada«, a koja je zapravo iz konzervativnih krugova više smjerala na Marjanovića. U konačnome memoarskom osvrtu (1976) K. pak tvrdi da o Marjanoviću i njegovu »kretanju na magnetskom polju Apisovih dinara« tada nije znao ništa, predstavljajući se naivnim literarnim početnikom koji je »stigao iz Pešte kao stranac«, te »bio doista bezazleno nevin sa Legendom«. K., međutim, u razgovorima s Čengićem kaže da je za suradnju u Književnim novostima dobio od Marjanovića petsto kruna, što bi uzme li se u obzir opseg te suradnje ili drugi komparativni pokazatelji (honorar za knjigu Tri simfonije iznosio je prema sačuvanoj dokumentaciji 1917. samo dvjesto kruna) bila velika zarada. Nije dakle isključeno da često pozivanje na rad u redakciji Književnih novosti uključuje i suradnju u Marjanovićevu političkom tjedniku Narodnom jedinstvu, tim prije što građa tih novina obiluje nepotpisanim kompilacijama iz ondašnjega madžarskog tiska kakvima se K. nedugo potom bavio za Obzor. Otklon od »prominenata« iz Marjanovićeva kruga pa i samog Marjanovića, što bi ga imalo signirati Krležino napuštanje Matoševih karmina na kojima su oni ogovarali pokojnog pjesnika, po svemu sudeći retrospektivna je fikcionalna stilizacija; sam K. drugim povodom tvrdi da mu polemika Matoša i Marjanovića nije bila poznata, a taj krug »nisu bili nitko drugi do Marjanović, Milčinović, Jelovšek, Nehajev, koji su Krležu 'uveli' u hrvatsku književnost« (S. Lasić). Odnosi Marjanovića i Krleže još su 1919. izgleda bili korektni, jer je Marjanović po Krležinim riječima »u zimi« te godine uzeo za Savremenik »neke odlomke« Hrvatskog boga Marsa, ali su se uskoro definitivno razišli. Već u Plamenu K. ironizira Marjanovića (Eppur si muove) kao zagovornika kulturnoga i političkog programa što ga K. smatra reakcionarnim, čitajući njegovu formulu »obnove« na povijesnoj pozadini »sudbonosno podudarnih restauracija«. Sav Krležin prezir spram Marjanovićevih integralističkih fraza, što se kao konstanta javlja dvadesetih godina posebice na stranicama Književne republike, sažet je u prvoj rečenici teksta Glavnjača kao sistem: »Po gospodinu Milanu Marjanoviću, hrvatskom proroku Vidovdanskog misterija, mi momentalno kao narod živimo u četvrtoj etapi naše Evolucije - u Epohi Ivana Meštrovića, sa Stvaranjem Države i Vidovdanskog hrama.« Izrugujući njegovu ideološku pozu K. se k tome pita kako je moguće da Marjanović, »koji je punih dvadeset godina kao lijevi građanski liberal, publicist i kritičar, držao u Hrvatskoj vrlo istaknute pozicije protiv napada tamnih i reakcionarnih sila«, te »svojim kulturkempferskim, često smionim stavom fascinirao čitave generacije«, potpuno izgubi kriterije, pa na tragu mistifikacije o »nacionalnom radu« počne objavljivati vlastite stihove iz »žanra ozloglašene jarmekovštine« što bi ih kao pokretač »više od deset beletrističkih listova« svojedobno nesumnjivo prezreo. Paradoksalnosti vlastite pozicije bio je zacijelo svjestan i sam Marjanović, koji na Krležine invektive ne odgovara, osim u jednom uvodniku gdje usput relativizira njegov »salonski i katedarski« boljševizam, a naglašava »hrvatski separatizam« (Jedno objašnjenje, Novosti, 1927, 43). Na tu provokativnu nijansu Marjanovićeve poruke K. uzvraća poučkom o neravnopravnosti hrvatskoga poreznog obveznika u državi Marjanovićevih »maglenih fraza« gdje je onaj tko to konstatira odmah i politički sumnjiv (Tajna vidovdanskog misterija). Tim je Marjanovićevim tekstom vjerojatno potaknut i u istom broju Književne republike objavljeni analitički presjek njegove studije Iza Šenoe, publicirane još 1906, poduzet kako bi se u duhu Krležine polemičke metode totalne negacije osporio i onaj hrvatskoj kulturnoj javnosti neprijeporni, rani, književnokritički segment Marjanovićeva djelovanja. Negativan dojam o Marjanoviću K. nije promijenio ni kada ga promatra iz retrospektive, uglavnom u memoarskima, ali i problemskim tekstovima. Marjanović je posljednji put pisao o Krleži u povodu ljubljanskoga kongresa književnika (Kongres književnika, Vjesnik, 12. X. 1952), oduševljen njegovim referatom kao programom »razbijanja, razaranja, demoliranja moralnih stega i uzda, obzira i zabluda«, odnosno »oslobađanja umjetničkog stvaranja od ideološke i propagandističke prinude«. Tako se Marjanović vratio svome najvećem uredničkom otkriću, ne postigavši u Krleže ipak ništa više od sentimentalnog oslovljavanja Milček u meditativnom prebiranju po »davnim danima«.

BIBL. M. K.: Eppur si muove, Plamen, 1919, 15; O Stjepanu Radiću, Književna republika, 1926, knj. III, br. 1; Nekoliko riječi uz pjesmu »Mi smo« od Milana Marjanovića, ibid., br. 3; Izvještaj M. Marjanovića o našem književnom vodostaju, ibid, 1927, knj. IV, br. 2; Tajna vidovdanskog misterija, ibid; O Ivanu Meštroviću, Književnik, 1928, 3; O Kranjčevićevoj lirici, Hrvatska revija, 1931, 3; Moj obračun s njima, Zagreb 1932; O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953, 2-3; Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; O jedinim zastavama našeg vremena, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, ibid., sv. 14-15, Zagreb 1957; Jugoslavensko pitanje u prvom svjetskom ratu godine 1914-1918, Vjesnik, 29. XI, 13. XII. i 17. XII. 1960; Odlomci romansirane biografije Frana Supila, Forum, 1967, 5-6; Dnevnik 1943, SDMKO, Sarajevo 1977; Zapisi sa Tržiča, SDMKO, Sarajevo 1988.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

MARJANOVIĆ, Milan. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1855>.