MEDICINA

MEDICINA. U Krležinu cjelokupnom opusu prisutno je izrazito zanimanje za medicinu, osobito za njezinu povijest, što potvrđuje niz esejističkih tekstova (Hamlet iz Vesalove 'Anatomije', 1946; O Klaudiju Galenu, 1951; Poezija u starogrčkoj medicini, 1951; O nekim naivnomaterijalističkim elementima u Hipokratovu djelu, 1952; O Paracelzu, 1955), a također i aktualiziranje profesije liječnika kao aktanata Krležinih pripovjednih tekstova i drama (Aretej u Areteju; Kyriales u Povratku Filipa Latinovicza; Doktor Siroček u Cvrčku pod vodopadom; Egon Blithauer u Banketu u Blitvi). I u Krležinu odnosu prema medicini prisutan je bionegativizam i nihilizam. Medicina je u njegovu viđenju središnja egzaktna znanost, superiorna sveukupnoj znanosti i sveukupnome ljudskom intelektualnom bavljenju. Često je uspoređuje s magijom i umjetnošću. Medicina rasvjetljava tajne ljudskog postojanja, te je stoga jedina znanstvena disciplina koja se približava umjetnosti i umjetničkoj reprodukciji stvarnosti. Liječnici kao aktanti Krležinih fikcionalnih tekstova, paradoksalno, nisu egzaktni pozitivistički praktičari već redovito razočarani skeptici, životni brodolomci, nihilisti i, jednim dijelom svojih biografija, angažirani intelektualci koji poraz u medicinskoj karijeri često nadoknađuju umjetnošću. Za Krležu, medicina je po svojoj naravi analogna magiji, ona pruža »objektivnu spoznaju« iz koje se nadaje drugi, za Krležinu poetiku bitan analogijski par: filozofija - medicina. Filozofija bi trebala osvijetliti physis (narav) i obrnuto. U medicinskim temama K. razvija ideju o suprotstavljenosti društvenog svijeta i svijeta kreature (prirode), unutar koje se ostvaruje svijet iskonskog života: »Lyellova izjava godine 1863. da smo svi mi orangutani, uzbudila je čitavu Evropu, pak je Josip Juraj Strossmayer, slavni vladika đakovački, dao tom prilikom temperamentnu formulu svog moralnog gađenja« (O Klaudiju Galenu). Budući da najdublje prodire u ljudsku materiju, dakle u svijet iskonske ljudske prirode lišene društvene laži, medicina je disciplina koja se najviše od svih znanosti približila tajni života. Intenzivnim bavljenjem poviješću medicine (40-ih i 50-ih godina) K. je stekao bitan uvid u funkcioniranje ljudskog organizma, njegova tjelesnog i duhovnog ustroja. Posebno se zanima za anatomiju, te za starogrčke i srednjovjekovne anatome (Hipokrat, Vezal, Galen, Paracelsus), prema kojima razvija apologetski odnos. Pri tome posebno ističe uzornost njihovih medicinskih metoda. Veliki liječnici (Hipokrat, Galen, Vezal) za Krležu su ostvarenje pojma homo universalis: genijalni stvaralac istodobno je liječnik i umjetnik.

Detaljno analizira Hipokratova istraživanja ljudskog organizma i uspoređuje ih sa suvremenim izvorima. Posebno cijeni i često navodi Vezalovu Anatomiju koja »predstavlja smrt srednjovjekovne spekulativne medicine, sazdane na Galenovoj anatomiji majmuna, toj jedinoj naučnoj osnovi o božanskom podrijetlu čovjeka kao zvjezdanog bića«. Krležin akribični pristup medicinskim temama često je humoristički kontrapunktiran ispovjednim izjavama o osobnoj hipohondriji.

BIBL. M. K.: Eseji II, SDMKZ, sv. 19, Zagreb 1962.

Ma. Sta.