Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

MEŠTROVIĆ, Ivan, kipar (Vrpolje, 15. VIII. 1883 - South Bend, SAD, 16. I. 1962). Kao samouki rezbar privukao je pažnju javnosti. Nakon pripremnog školovanja u klesarskoj radionici P. Bilinića u Splitu odlazi u Beč, gdje 1900-04. pohađa Akademiju likovnih umjetnosti (u klasi kipara E. Helmera i H. Bitterlicha, te arhitekta O. Wagnera). Još prije diplomiranja izlaže na uglednim izložbama bečke secesije i s vremenom se afirmira kao izniman talent. Njegova rana faza u znaku je rodinovske modelacije s izrazitim simbolističkim svojstvima. God. 1907-09. živi i radi u Parizu, gdje stvara najveći broj djela iz Kosovskog ciklusa, po kojima će postati poznat. Na međunarodnoj rimskoj izložbi 1911. dobiva prvu nagradu za kiparstvo, a uspjeh potvrđuje 1914. priznanjima na XI. venecijanskom bijenalu. Po izbijanju I. svj. rata ostaje u emigraciji i priključuje se Jugoslavenskom odboru. Njegov projekt Vidovdanskog hrama, pokazan 1915. u Londonu, poslužio je i u propagandne svrhe, pomažući afirmaciji kulturnog identiteta i digniteta južnih Slavena, gotovo kao argument u njihovoj borbi za oslobođenje od Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući ugledu stečenu u inozemstvu, po povratku u zemlju ojačao je ili osnovao temeljne institucije likovne kulture (Akademiju, Dom umjetnosti), a snagom izraza nametnuo se naraštajima naših kipara i slikara kao teško dostižan uzor. Nakon razdoblja traženja »nacionalnog stila« i odgovarajuće herojske tematike, posvećuje se univerzalnim plastičkim vrijednostima, katkad s eklektičkim sklonostima (Asirija, Egipat, Grčka), a najčešće s težnjom prema sintezi klasične mediteranske tradicije (u rasponu od Michelangela do Maillola). S vremenom jača njegova zaokupljenost religioznim temama. Za II. svj. rata ponovno je u emigraciji, a 1947. definitivno seli u SAD, gdje nastavlja akademsku karijeru i radi uglavnom u akademskoj maniri sve do smrti.

Među mnogobrojnim Krležinim referencama i kulturološkim parametrima Meštrović zauzima posebno mjesto. U rasponu većem od pola stoljeća vrlo su česte aluzije i analize njegova djela te, pogotovo, društvenog položaja. Pritom se ne mogu poreći ni stanovita atrakcija ni nedvojbeno načelno razmimoilaženje. Najbliže je istini tvrdnja da je za Krležu u ranoj fazi Meštrović bio otkriće i pozitivna afektivna činjenica, a s vremenom je postao izvorom iritacije i razočaranja, osobito nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije i Meštrovićeva rojalističkog angažmana. Ideološki razmak uvećan je kiparovim naglašavanjem vlastite religioznosti. Međutim, bilo je trenutaka bližih osobnih kontakata s međusobnim razumijevanjem (ili barem uvažavanjem), što najbolje svjedoči kip Lenjina (1926) koji je Meštrović izradio prema Krležinoj sugestiji.

Mladoga Krležu privukao je Meštrovićev evropski odjek, što i sam priznaje, no možda još više svijest da kipara također zaokuplja problem prezentacije specifičnosti jednoga malog naroda i odgovarajuće kompenzacije tzv. povijesnih zaostajanja. Najveći broj tekstova vezan je uz rasprave o »nacionalnom stilu«, a Krležine polemičke reakcije i invektive nisu toliko usmjerene na samoga kipara i njegovo djelo koliko na njegove nekritične zagovornike i trabante, kojima su dinastička lojalnost i jugonacionalistička orijentacija služile za osobni probitak. Jetka Krležina formulacija dovodi čak u izravnu vezu Meštrovićevu ideju Vidovdanskog hrama s donošenjem ozloglašenoga Vidovdanskog ustava.

K. se nije mogao pomiriti s retrogradnom instrumentalizacijom Meštrovićeva neospornoga talenta, odn. sa zloupotrebom kiparove darovitosti u propagandne svrhe. Njegovu osjećanju vitalne domaće tradicije, izrazito plebejske i oporbenjačke, posebno je smetala Meštrovićeva mistika i patetika, koja u nacionalnoj prošlosti nalazi izliku za dekorativan i represivan oblikovni sustav. Naizgled paradoksalna Krležina tvrdnja kako je Meštrović u kipovima Kosovskog ciklusa upravo najmanje izvoran, te da je kao tvorac »nacionalnog stila« zapravo oponašatelj strane, čak neprijateljske germansko-secesionističke stilizacije, danas je široko prihvaćena. Istina, K. je pritom razradio neke već postojeće analize i sudove (ponajprije M. Pijade), ali im je dao polemičku težinu i posebnu izražajnu oštrinu.

Krležinu opsesiju Meštrovićevim opusom pokazuje dvadesetak kritičkih i esejističkih tekstova, te u još većoj mjeri nekoliko beletrističkih transformacija, gdje se problematika odnosa kipara i vlasti primjereno našla unutar sasvim drukčijega, proznog diskursa. Pri svemu tome je najvažnije što ni u najžešćem polemičkom zanosu K. nije zanijekao vrijednost probrane i pročišćene grupe Meštrovićevih djela, smatrajući ih relevantnima i reprezentativnima u svjetskim razmjerima, kao primjer zrelog stvaralaštva u prvoj pol. XX. st.

BIBL. M. K.: Hrvatska književna laž, Plamen, 1919, 1; Marginalije uz slike Petra Dobrovića, Savremenik, 1921, 4; Izlet u Rusiju, Zagreb 1926; Slom Frana Supila, Književnik, 1928, 2; Razgovor o materijalizmu, u knj. Evropa danas, Zagreb 1935; Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Ivan Meštrović vjeruje u Boga, u knj. Deset krvavih godina, ibid., sv. 14-15, Zagreb 1957; O našoj inteligenciji, ibid.; Stjepan Radić u Beogradu, ibid.; August Cesarec, u knj. Eseji III, ibid., sv. 20, Zagreb 1963; Iz hrvatske kulturne historije, ibid.; O Kranjčevićevoj lirici, ibid.; Meštrović, Ivan, Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 3, Zagreb 1964; O nekim problemima Enciklopedije, u knj. Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966; Govor na drugoj sjednici Plenuma Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije 14. VI. 1952, u knj. Eseji VI, ibid., sv. 24, Zagreb 1967; Iz davnih dana (1916-19), Forum, 1972, 3; Fragmenti dnevnika iz godine 1942, ibid., 12; Iza kulisa godine 1918, u knj. Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972.

LIT.: T. Maroević, Krleža prema Meštroviću, Život umjetnosti, 1982, 33-34; I. Zidić, Miroslav Krleža i hrvatski likovni umjetnici, Čovjek i prostor, 1982, 3-4; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; A. Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1988.

To. Mć.