MICHELANGELO BUONARROTI

traži dalje ...

MICHELANGELO BUONARROTI, talijanski kipar, slikar, graditelj i pjesnik (Caprese, 6. III. 1475 - Rim, 18. II. 1564). Jedan od najvećih i najuniverzalnijih umjetnika svih vremena. U njegovim djelima prisutna je izrazita monumentalnost, silovitost, energija koja se nastoji osloboditi. Pravi renesansni »uomo universale«, ostvario je podjednako vrijedna kiparska, slikarska i arhitektonska djela, premda se sâm smatrao ponajprije kiparom. Ranija mu djela imaju obilježja visoke renesanse, kasnija manirizma. Glavna slikarska djela su freske u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu: ciklus na svodu (1508-12) i Posljednji sud na oltarnome zidu (1536-41).

Visoko cijeneći njegova djela i stvaralačku osobnost, Krleža ih tematizira u raznolikim tekstovima: drami, romanu, eseju, dnevniku. Još 1913. zamislio je dramsku pentalogiju gdje je Michelangelo jedan od »giganata«, »monumentalnih figura«, uz Krista, Kolumba, Kanta i Goyu. God. 1918. nastaje drama Michelangelo Buonarroti, u kojoj je predstavljen kao genijalni umjetnik, faustovski pun sumnji i pitanjâ. Taj se ekspresionistički tekst temelji na stvaralačkim patnjama osamljenog Michelangela u radu na freskama u Sikstini. Ista tema Krležu zaokuplja i u dnevničkim bilješkama (3. IV. 1917; 9. i 10. X. 1917). Glavni lik romana Povratak Filipa Latinovicza (Zagreb 1932), razmišljajući o svojoj kompoziciji s Kristom, nadahnjuje se Michelangelovom figurom nadmoćnoga, energičnog Krista s Posljednjeg suda. U poglavlju Intermezzo u Sikstini romana Na rubu pameti (Zagreb 1938) glavni junak, društveni pobunjenik, poistovjećuje svoju situaciju pojedinca suočena s nerazumijevanjem okoline s Michelangelovom. U tekstu Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947 (Republika, 1953, 12) Michelangelo je herojska ličnost koja nadilazi svoju okolinu i sebe sama i koja »se osamljeno uzdiže iznad Evrope svoga vremena«. K. mu također u svemu daje prednost pred Rafaelom, kao i u tekstu Varijacije na temu o umjetničkom stvaranju (Eseji VI, Zagreb 1967), gdje sažima povijesno podcjenjivanje Michelangela i precjenjivanje Rafaela. U bilješkama Iz hrvatske kulturne historije (Eseji III, Zagreb 1963), smatra kako je na Michelangelova slikarska i kiparska rješenja znatno utjecao renesansni kipar Nicolo dell'Arca, s kojim je mladi Michelangelo zajedno radio u Pisi, a koji bi, po nekim zapisima, mogao biti podrijetlom s hrvatske obale Jadrana.

U Krležinim tekstovima osjeća se i osobna identifikacija s Michelangelom. Doimlju ga se njegove kreativne vrijednosti koje su znale dovesti do neslaganja sa sredinom u kojoj je stvarao, te što ga tematizira univerzalni problem sukoba između narudžbe i kreacije, između konvencionalnih gledišta i umjetnikove vizije. Osobito u ranijim tekstovima K. žestokim i ekspresivnim opisima naglašava titansku i demijuršku snagu Michelangelova stvaranja.

Krleži su od umjetnika najbliži slikari (glavni likovi važnih njegovih djela - Leone Glembay, Filip Latinovicz), pa ga i kod Michelangela zanima gotovo beziznimno njegovo slikarsko djelovanje: Sikstina.

LIT.: A. Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1988, str. 283-309.

A. Žč.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

MICHELANGELO BUONARROTI. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1888>.