MILOŠEVIĆ, Nikola

MILOŠEVIĆ, Nikola, teoretičar i filozof književnosti (Sarajevo, 17. IV. 1929). Redovitije profesor Odseka za opštu književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Dobro obaviješten komentator i kritičar suvremenih književnoteorijskih i filozofijskih strujanja, interpretator važnih književnih opusa srpskih, ruskih i hrvatskih književnika, politički angažiran intelektualac. Glavna djela: Antropološki eseji, 1964; Negativni junak, 1965; Ideologija, psihologija i stvaralaštvo, 1972; Filozofija strukturalizma, 1980.

Milošević čita Krležu kao antipoda Andriću prije svega u smislu dramske dominante njegova djela nasuprot Andrićevoj epskoj dominanti. Ako se epičnost jednog autora, glasi njegova teza, usredotočuje na likove, dramatičnost zadržava radnju u ravnopravnom odnosu s njima pa se tako gradi istodobno na dvjema dominantama. To utječe na razliku u stvaralačkoj uporabi pojedinosti: u Andrića su one ravnodušne, neutralne, vezane podjednako za predmetni koliko i za ljudski svijet, pridonoseći konkretnosti i preciznosti njihova dočaravanja; u Krleže su pak detalji intenzivni, značenjski zgusnuti, puni ritma i tempa, snažno vrijednosno i interpretativno obojeni, svagda u službi motivacije određenog svjetonazora.

Milošević podvrgava analizi najprije različite vrste iskaza u Banketu u Blitvi, ispitujući domete njihova »značenjskog zračenja«: jedni zastiru ili sjenče ukupnu tragičnu poruku romana, drugi je intenziviraju, treći poentiraju, četvrti nose. Stupanj samostalnosti iskaza u romanesknoj strukturi ovisi o obilježjima subjekta iskazivanja te o kompozicijskom položaju iskaza. Zatim se Milošević bavi kolizijom vrijednosti u Vučjaku. Predmet njegova istraživanja su neraziješivi svjetonazorni rascjepi kako među pojedinim likovima (u kompozicijskoj okosnici je odnos Horvat -Eva), tako među likovima i autorskim stajalištem te naposljetku unutar likova samih. Milošević posebno naglašuje istančanu tehniku karakterizacije koja po njegovu mišljenju pretvara Vučjaka u Krležinu najuspjeliju dramu. Slično je postavljena raščlamba Gospode Glembajevih. U središtu pozornosti je spor među motivacijskim sustavima koji se odvija među zastupnicima pojedinih svjetonazora i unutar njih tijekom odvijanja radnje. Jedan se motivacijski sklop naddeterminira drugim što posljeduje kompozicijom radnje u obliku niza »sve snažnijih eksplozija«.

Iako u organizaciji umjetničkog djela antipodi, K. i Andrić se dotiču ne samo po nerazvijenim lirskim elementima u svojim opusima već i po njihovoj konačnoj poruci. Milošević naime drži da je ona u Krleže tragična, a u Andrića umjereno pesimistična.

BIBL. N. M.: Andrić i Krleža kao antipodi, Beograd 1974.

Vl. Bi.