MODERNA

MODERNA, naziv za neoromantični smjer u književnosti, glazbi i likovnoj umjetnosti potkraj XIX. st. (prvi put je taj termin upotrijebljen u Njemačkoj 1890), s tendencijom potpunog osporavanja dotadašnje realističke i naturalističke poetike.

Krležin odnos prema modernističkim tendencijama s kraja stoljeća dvojak je. On modernu (simbolizam, impresionizam, neoromantizam, secesiju) u cjelini ocjenjuje kao sentimentalni kič koji se u svojoj literarnoj fakturi služi otrcanim rekvizitima. Takav stav proizlazi prije svega iz pozicija Krležina prihvaćanja lenjinskih teza iz 20-ih godina o nužnosti diktature proletarijata, odn. iz temeljne Krležine teze o potrebi stalnog prožimanja umjetnosti i politike, što nije u skladu s poetikom moderne. Stoga on i simbolizam ocjenjuje kao »posljednji proplamsaj evropske dekadentne lirike«, misleći ponajviše na djela S. Georgea i R. M. Rilkea, a secesiju kao likovni pokret proglašava idealističkom i malograđanski reakcionarnom, koja je na našu modernu djelovala »presudno i negativno«. Drukčije su, međutim, Krležine procjene pojedinih stvaralaca i njihovih djela. Tako je za idejnog začetnika bečke secesije H. Bahra, kojega naziva »intelektualnim Polonijem«, ipak ustvrdio kako »kao beletrist nije bio bez talenta«, Rilkeu će, iako ga smatra austr. malograđaninom i pjesnikom građanske elite, ipak priznati snagu dobrog pjesnika, a Baudelaireu, iako misli da »ni kao formalist, ni kao estetski teoretik nije originalna pojava« ipak nije mogao zanijekati da se »preko Lautréamonta, Mallarméa i čitavog perioda simbolističke poetike njegova hipnotička tajna nije ugasila«.

Prema hrv. moderni Krležini su vrijednosni kriteriji bili još stroži. Polazeći od činjenice stvarnoga političkog stanja u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća, zaostaloga agrarnog i ekonomskog stanja našega građanskog društva, u situacijama agresivne madžarizacije, te nejedinstvenosti unutar hrv. stranaka, K. je u stvaralaštvu hrv. moderne vidio bježanje od rješavanja bitnih egzistencijalnih problema Hrvatske toga doba. Za njega je to stvaralaštvo bilo »lirski magazin secesionističkih stillebena i neokatoličkih rekvizita: molitava, avemarija, angelusa, očenaša, samostana, baroknih crkava, zvonjave zvona, katedrala, ministranata, svetaca i popova«. Stoga je beskompromisna osuda moderne u Hrvatskoj književnoj laži bila potpuno u skladu s njegovim tadašnjim ideološkim stajalištem: »Ta to danas jedan je stari pljesnivi magazin prenatrpan gnjilim voćem. Jabukama i šljivama i narančama, a sve je to ovamo u nesretni ovaj literarni magazin importirala ogavna germanska firma: 'Stillebenfabrik Comp. Co' (...) Ovo naše selo u književnosti su platnene kulise, a seljaci feljtonisti koji govore o Maeterlincku. (...) Što će nam te terase i te Lede i labudovi i homoseksualni kraljevići? Što će nam ti nordijski brakovi, paome i krinoline, vaze i ciklame, markize i grimizne zavjese? (...) Sve to što se danas zove hrvatska književnost, jadna je ornamentalna tapeta (...)« - s krajnjim totalno negativnim zaključkom: »Same božje zrake sunca na sagovima u salonima od crne ebanovine i te zelene mjesečine u parku i vaze i kandelabri i majolika, sve to cvijeće mirisno i lišće umiruće, sve je to tako dosadno i mrtvo i sve je to magazin smeća i starih polupanih stvari koje bi trebalo spaliti! I taj stari magazin, to je sazidala moderna, nad grobnicom sivom i pustom u kojoj leže generali i ilirci. Taj magazin stare i polupane robe, to je onaj doživljaj i ono objavljenje prevratno, kojim je narod hrvatski obdarila moderna.«

Negativno vrednovanje hrv. moderne K. posebno iskazuje na primjeru dramske književnosti. God. 1928. ustvrdio je u osječkom predavanju kako ni od jednog dramatičara moderne nije naučio ništa osim »nešto retorike kod Vojnovića i nešto simbolizma kod Kosora«, priznajući jedino njegovu dramu Požar strasti. Pišući u knjizi Moj obračun s njima (Zagreb 1932) o svom »slučaju«, kad je glasno negodujući napustio kazalište usred predstave aktovke P. Pecije Petrovića Rod (1919), konstatira: »Pecija za mene nije značio u onaj momenat jednog odvojenog pisca pojedinca, nego čitavu scensku secesionističku našu književnost.« Po Krleži, sva ta mizerna, literarno bezvrijedna i beživotna produkcija rezultat je ne samo malograđanske i polit. slijepe svijesti naših modernista nego i činjenice što su »na secesionističku dramu djelovali pisci drugog reda (Bahr, Molnár, Schnitzler)«, kao što su s istim negativnim rezultatom na kvalitetu poezije moderne djelovali »krakovski i lavovski žanr-slikari Ajdukiewicz, Siemiradzki - te naslovne vinjete šaljivih listova 'Jugend' i 'Fliegender Blätter'«. K. negira književnost moderne ponajviše sa svojih ideoloških pozicija: posebno ga smeta što naši pjesnici od Vojnovića do Matoša »nariču kao proroci« nad »slavnom plemenitaškom prošlosti« i što donose samo žalosnu, snobovsku sliku svijeta. Od pisaca hrv. moderne prihvaćao je samo djelomično I. Vojnovića i J. Kosora kao dramske pisce, te donekle Nazorovu liriku i Matoševe feljtone. Svoju sintetsku ocjenu hrv. moderne dao je u tekstu O nekim problemima Enciklopedije: »Liberalizam u nas značio je secesionistički stipendistički oportunizam onih malograđanskih elemenata koji su se apolitičnošću ili l'art pour l'artom spašavali od svake moralne odgovornosti u stvarnom političkom životu. To je taj dekadentni kozmopolitizam dežmanovske slobodne misli, koja je pod Livadićevom parolom 'slobodnog umjetničkog stvaranja' živjela eksteritorijalno (...) mračna zbrka provincijalne megalomanije.« Tako je K. dosljedno varirao istu misao o svom odnosu i shvaćanju moderne: odbacujući je u cjelini kao poetiku, a prihvaćajući tek poneki tekst nekolicine hrv. modernista kao književno-estetski relevantno djelo.

LIT.: M. Šicel, Krleža i moderna, u knj. Osmišljavanja, Osijek 1987; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

M. Šel.