Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

NAZOR, Vladimir, književnik (Postira na Braču, 30. V. 1876 - Zagreb, 19. VI. 1949). Završio Filozofski fakultet u Zagrebu i Grazu. Službovao kao nastavnik i direktor srednjih škola (Split, Zadar, Pazin, Kopar, Kastav, Sušak i Zagreb) te kao upravitelj dječjeg doma (Crikvenica) i sirotišta (Zagreb). God. 1942. otišao u partizane; od 1943. predsjednik ZAVNOH-a, 1945-49. predsjednik Sabora NR Hrvatske. Od 1900. do smrti objavio je niz lirskih zbirki. Glas jednoga od prvih hrv. lirika stekao je u doba moderne (zbirkama Lirika, 1910; Nove pjesme, 1912; Intima, 1915). U razdoblju nakon I. svj. rata Nazor već uživa ugled klasika hrv. književnosti, ali njegove nove zbirke manje privlače pozornost javnosti.

Krleža se s Nazorovom lirikom upoznao zacijelo još u ranijoj mladosti. U doba svojih književnih početaka zauzeo je prema njoj odrješito negativan stav, uzimajući je više puta, ponajviše u dnevniku Davni dani, kao kontrastnu podlogu za eksplikaciju vlastite poetike. Na primjeru Nazorova pjesništva K. je osporavao esteticizam hrv. moderne i nedoraslost njezinih tematskih interesa ratnoj i poslijeratnoj stvarnosti hrv. krajeva. Taj kritički stav spram Nazora nadahnuo je irealnu i grotesknu scenu iz Hrvatske rapsodije (Savremenik, 1917, 5) s prizorom mađioničara u vagonu trećega razreda, u kojoj mađioničar i njegova menažerija alegoriziraju pjesnika Nazora i njegovu liriku, zorno inscenirajući misao o Nazorovoj otuđenosti od aktualne stvarnosti: »Istupio je čarobnjak (...). Razletjele su se po vagonu ptice zlatokrile, zabrundali medvjedi, ržu kentauri, beskrajno veliki cvrčci zapregnuti u mala kolica trčkaraju po vagonu (...). Žene vrište od straha, slavuji pjevaju, žandar i pijani Srijemac cjeluju kentaurkinju i opijaju je.«

Na pragu svoje zrele faze K. je donekle izmijenio sud o Nazoru. Kasnih 20-ih god. K., naime, postupno prigušuje svoj revolucionarni entuzijazam i svoj estetički modernizam, čime se donekle mijenja i njegov stav prema domaćoj kulturnoj baštini. Hrvatska književnost postaje za njega fundus knjiž. djela koja, doduše, u većini slučajeva odražavaju skučenost domaćih društvenih prilika i kašnjenja naše kulture za promjenama knjiž. tendencija u većim europskim književnostima, ali među kojima nije isključena pojava vrijednih dostignuća. U oslonu na takvo razumijevanje domaće književnosti formulira K. svoje najpovoljnije sudove o Nazoru, npr. umjerenu pohvalu u eseju O Kranjčevićevoj lirici (Hrvatska revija, 1931, 3): »Nazor, romantik kao i Kranjčević, stoji kod nas kao spomenik još žive romantike, koja je dala pozitivne rezultate sto godina poslije evropske.«

Zo. Kr.