NIETZSCHE, Friedrich

traži dalje ...

NIETZSCHE, Friedrich, njemački filozof i pjesnik (Röcken kraj Lützena, 15. X. 1844 - Weimar, 25. VIII. 1900), jedan od najutjecajnijih mislilaca novije europske kulture, utemeljitelj vitalističke filozofije (Lebensphilosophie) u suvremenu shvaćanju, radikalan, ponekad samokontroverzan dijagnostičar i kritičar razvojnih tendencija novovjekovne kulture, osobito s obzirom na etičku, estetičku i povijesno-filozofsku problematiku. Uda-ljivši se od matice tzv. akademske tradicije u filozofiji, a isto tako od utrtih putova u klasičnoj filologiji (svojoj struci), Nietzsche je svoje izazovne misli iskazivao fragmentom: pretežno u kraćem eseju i aforizmu, ili u poetskim tekstovima (među kojima je njegovo najpoznatije djelo, velika poema Also sprach Zarathustra, 1883-85), tako da je po izrazu i generičkim sklonostima srodan tradiciji romantičke esejistike i poezije. Od svojih je neposrednih prethodnika cijenio naročito H. Heinea i A. Schopenhauera. Heineu, ljubitelju blještavih paradoksa, blizak je napose po tome što mu je misaoni postupak svjesno nesustavan, skokovit, oslonjen na improvizatorsku indukciju. Glavna je nit njegove kulturno-kritičke misli (od studije Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik, 1872, do posmrtno objavljenih zapisa Der Wille zur Macht, 1901, neautentično redigiranih) apologija dosljednoga antimetafizičkog, a u odnosu na društvene postulate amoralističkog vitalizma. S toga je gledišta osuđivao različite povijesne pojave: racionalističku organizaciju društva, historističko poimanje kulture, kršćanski kvijetizam. Spekulativna strana njegove filozofije utemeljena je u svojevrsnu estetizmu, pa već spomenuta rana rasprava na pitanje o smislu bitka odgovara da je svijet opravdan jedino kao estetski fenomen. Složena i proturječna, ta je filozofija doživljavala i vrlo oprečna tumačenja, koja su u njezinu prihvaćanju ili odbacivanju kadšto isto tako ekstremna kao što su i autorove teze u kojima jednom preteže oštroumna analiza društvenih konvencija, a drugi put zanosna poetska vizija.

Krležin odnos prema Nietzscheu neobičan je po nepomućenoj postojanosti pozitivna suda pa i očitovanja zahvalnosti, od prvog dnevnika do kasnih zapisa, ali neobičan je i po tome što intenzivan doživljaj nije potaknuo esej o autoru, kao poslije duhovnog susreta s R. M. Rilkeom, M. Proustom i drugim piscima. Ostala je neostvarena želja o kojoj govore Zapisi iz jeseni 1940 (Forum, 1967, 3-4): »osjećam potrebu da se jednoga dana sa zahvalnošću i apologetski raspišem o Nietzscheu«. O snazi intelektualnog doživljaja svjedoče dnevnici i srodni zapisi. U knjizi Davni dani. Zapisi 1914-1921 (Zagreb 1956) bilježi lakonski: »Od Schopenhauera do Nietzschea naučio sam misliti kako mislim danas« (19. V. 1916), ili emfatički (19. XI. 1917) kada Nietzschea naziva olimpijskom strijelom koja je udarila iz vedra neba i oborila ga mnogo jače nego Schopenhauer. Iznenađujuće perspektive otvara prvi poznat zapis o Nietzscheu u Davnim danima, 11. XI. 1915 (kojemu prethodi samo kratak poetsko-refleksivni prozni tekst Zaratustra i mladić, 1914), gdje skicira usporedbu s F. M. Dostojevskim, zastupajući tezu da je Nietzsche nadmoćan i kao mislilac i kao umjetnik, superiorniji i zanimljiviji upravo po tome što je uvelike prezreo konvencionalnu beletrizaciju spoznaje. Koje su Nietzscheove spoznaje postale za Krležu misaona polazišta, to nije moguće iščitati samo iz tekstova u kojima se Nietzsche neposredno spominje. Na osnovi indicija (citata, aluzija) i neposrednih iskaza suponiran popis djela obuhvaćao bi prije svega poemu o Zaratustri, a zatim Menschliches, Allzumenschliches, Zur Genealogie der Moral i eseje o R. Wagneru. Neke podatke sadrži putopis Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947 (Republika, 1953, 12), koji bilježi sjećanja na godinu 1912. te sadrži i tvrdnju da je duhovni odgoj stečen čitanjem Nietzschea omogućio razumijevanje Marxovih misli. U analizi je, svakako, potrebno poći od Nietzscheovih središnjih filoz. teza, napose od misli o čovjekovoj egzistencijalnoj osamljenosti i potrebi da se odbaci metafizičko uporište (»Gott ist tot«), kako bi se korjenito povukle konzekvence ljudske autonomije (»Wille zur Macht«). Aforistički zapisi u Davnim danima (19. V. 1916) prožeti su Nietzscheovim duhom, iako se autorovo ime ne spominje. »Čovjeka je dostojno«, piše Krleža, »da bude toliko intelektualno i moralno smion pak da je svijestan potpune praznine u kojoj se nalazi.« Dosljedan u spoznaji da je potpuno sam u svemiru i »da nad njime nema nikoga«, on mora odbaciti svoje mitove i ukinuti hijerarhije, duhovne i tjelesne. Nema sumnje da je misao o apsolutnoj autonomiji ljudskoj, sa svim zaključcima koji iz nje slijede, očito ona ideja koja je postala trajan temelj cijeloga njegova razmišljanja i koju je zacijelo imao na umu kada je zapisao da je od Nietzschea naučio misliti. Naučili su tako misliti, dakako, i Krležini junaci, napose oni koji pripadaju tipu ekspresionističkog heroja, poput Michelangela i Kolumba, tipu ekstatičnog subjekta koji je u isti mah razdrt dubokim sumnjama jer se otisnuo od ustaljenih uvjerenja. Po Krleži (u predavanju u Osijeku 1928), Legenda prikazuje Krista koji razgovara sa svojom sjenom kao da je čitao Kranjčevića; no, isto tako, on i drugi likovi progovaraju kao da su čitali Nietzschea. Aspekti motiva svjetovnosti, ljudske imanencije, tvore osnovu i u drugim ranim djelima, npr. u Panu, gdje je tema pobjeda »dionizijskog« načela tjelesnosti i životne radosti, dakle panvitalističkog shvaćanja, nad »apolinijskim« principom duhovne i tjelesne askeze. Treba, međutim, dodati da se ateistički impuls, koji K. u osvrtima na Nietzschea naglašava, može tumačiti i kao odjek srodne lektire: mladi K. čitao je i L. Feuerbacha, tako da je u metafizičkim i antropološkim pitanjima teško dijeliti jedan misaoni korpus od drugoga. Složenost Nietzscheova djelovala je, ipak, mnogo snažnije. Taj je utjecaj u Krležinoj filoz. esejistici evidentan, prije svega, u dvjema kategorijama: u svjesno neakademskoj dikciji, koja dopušta i »beletrizaciju« filozofije, a isto tako u nesklonosti prema novijoj akademskoj tradiciji koja teži za razvrstavanjem, a donekle i izoliranjem pojedinih područja refleksije: spoznajne teorije, etike, estetike itd. U Nietzschea dominira nastojanje da se u razmatranju svake problematike očituje ukupnost ljudskog iskustva, a pogotovu potreba za kritičkim preispitivanjem ustaljenih gledišta odn. ideoloških sustava. Filozofsku tendenciju nazvanu Ideologiekritik primjenjivali su i Marx i Nietzsche, svaki na svoj način, tako da Krležino povezivanje dvaju mislilaca nije neobično. K. je Nietzscheovu dosljednom subjektivizmu, nesputanu dogmatskim okvirima, čak davao prednost pred znanstveno intendiranim materijalističkim analizama. U članku Stefan George (Danas, 1934, knj. I, br. 2) piše da je Nietzsche prozreo društvene laži »nerazmjerno jasnije« od »lijevih sociologa«. Negativan odnos nekih »materijalista dijalektika« prema Nietzscheu tumačio je još u kasnim godinama (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom) kao strah od prodornosti kritike koja ne priznaje nikakvu idolatriju. Tu oštrinu Nietzscheove misli K. gotovo u svim svojim osvrtima interpretira kao jedan od oblika poetskog ingenija, smatrajući da je nadmoćnost pjesnika-filozofa nad racionalnom analitičnošću u njegovoj sposobnosti da raščlambi pridruži ekstazu mašte. Ambigvitet duha doveo je, doduše, i do toga da su za Nietzscheovim tvorevinama mašte, kako kaže članak o Georgeu, »pošle povorke pjesnika, a kasnije majmunske rulje«. Okolnost što je K. za cijela života ostao vjeran svojoj fascinaciji pridonijela je tome da je lijeva misao u nas u načelu uvijek zadržala pozitivan kritički odnos prema supstanciji Nietzscheove filozofije.

LIT.: D. Pejović, Sumrak svijeta i traženje novoga čovjeka, Ekspresionizam i hrvatska književnost. Posebno izdanje časopisa Kritika, Zagreb 1969, 3; P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; Z. Kravar, Krležina i Ujevićeva misaona lirika, Croatica, 1980-81, 15-16; D. Grlić, Friedrich Nietzsche, Zagreb 1981; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; A. Leitner, Die Gestalt des Künstlers bei Miroslav Krleža, Heidelberg 1986; M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.

V. Žm.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

NIETZSCHE, Friedrich. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1937>.