NOVA EVROPA

NOVA EVROPA, časopis za kulturna i društvena pitanja koji je u redakciji i nakladi M. Ćurčina izlazio u Zagrebu od rujna 1920. do ožujka 1941, prvo triput, potom dvaput, te naposljetku jedanput mjesečno. Koncipirana i uređivana po svom engleskom uzoru The New Europe R. W. Seaton-Watsona, Nova Evropa izraz je »pokreta« nestranačkih, ali društveno angažiranih intelektualaca, zagovaratelja liberalne demokracije i integralističkog shvaćanja novouspostavljene jugoslavenske zajednice. U prvom razdoblju okuplja širok krug uglednih suradnika, pa tematskim brojevima, akcijama i samostalnim izdanjima prerasta u važan, prepoznatljiv i utjecajan časopis, ali je zbog društvenih procesa koji su na razmeđu dvadesetih i tridesetih godina doveli do međusobnog isključivanja dvaju njezinih postulata - demokracije i jugoslavenstva, izgubila uporište među hrvatskim intelektualcima.

Krležino ime nalazilo se već u trećem broju Nove Evrope na popisu sedamdesetak »uglednih pisaca i javnih radnika« koji su obećali suradnju uredništvu časopisa. Kao autor K. nastupa tek u 6. broju II. knjige (1921), ali se njegova suradnja neizravno može pretpostaviti još 1920, nedugo nakon najave. Potkraj te godine održao je na IX. izložbi Proljetnog salona predavanje, kojega je teze prema naknadnoj bilješci iz eseja o Dobroviću (Suvremenik, 1921, 4) ponovio »u jednom od posljednjih brojeva Nove Evrope«. Riječ je vjerojatno o neostvarenoj nakani, jer ne samo što takav tekst nije izašao nego među Krležinim autografima koji su s cjelovitom dokumentacijom Nove Evrope sačuvani (Nacionalna i sveučilišna knjižnica) nema njegova predloška. Ali, u rukopisu prikaza salona iz pera Lj. Micića urednik Ćurčin precrtao je polemički ulomak koji se odnosi na Krležino predavanje. Prvi Krležin prilog, novela Baraka Pet Be, objavljen nakon dviju najava u broju od 1. lipnja 1921. nije, sudeći po njegovoj tematici, iskazanoj općim naslovom U ratu i ropstvu, odabran slučajno. Slijedili su, dva mjeseca potom, Ljudi od papira, u podnaslovu označeni kao »odlomci staromodne pripovijesti...«. Objavljivanje odlomaka što ih je, kako proizlazi iz Krležina pisma, izabrao sam Ćurčin, najavljeno je u prethodnom broju od 21. srpnja, a popraćeno je napomenom uredništva u kojoj se između ostalog upućuje da će »novela« uskoro izaći samostalno, što sve nesumnjivo ima značenje polazne pozicije u razumijevanju navodno kontroverzne izdavačke povijesti romana Tri kavalira gospođice Melanije. K. je tom prigodom predstavljen gotovo kao kućni autor Nove Evrope. Posebnim je oglasom najavljeno da uredništvo priprema izdanje njegovih »pripovedaka iz rata«, a u stalnoj rubrici »Šta se čuje« objavljeno je pismo čitatelja koji, šaljući pretplatu za knjigu, predlaže da se u nju uvrsti novela Veliki meštar sviju hulja, jer je »najbolja novela napisana na našem jeziku za posljednjih deset godina«, te preporučuje da časopis naglasi »svoj prioritet u otkrivanju Krležina velikog talenta«. U uredničkoj glosi uz to pismo Ćurčin se ograđuje od takva primata, ali iskazuje naklonost Nove Evrope Krleži nasuprot otklonu »naše vlasti« i »buržujskih izdavača« od tog pisca lijeve orijentacije. U istome duhu i u istoj rubrici spočitava D. Prohaski što u svome književnopovijesnom pregledu Krležu nije zapravo ni spomenuo. Najavljena knjiga (Hrvatska rapsodija) izlazi potkraj studenoga, a u njezinoj redakciji sudjeluje i K., »dopuštajući« intervencije na tekstu kako bi se olakšalo »razumevanje« čitateljima »vičnim prvenstveno ćirilici«, kako je istaknuto u Kratkom životopisu piščevu, što ga je potpisalo uredništvo a sastavio uz Krležinu pomoć Ćurčin. Pripremanje knjige oduljilo se zbog problema s naslovnom stranicom koju je crtao Lj. Babić. Kao svojevrsnu reklamu knjizi Ćurčin je na završnim stranicama časopisa objavio Krležinu Pjesmu iz hrvatske krčme, poprativši je bilješkom u kojoj se ograđuje od njezina političkog tona, ali ističe da je »smatra savršeno lepom«. Kao istaknut suradnik časopisa, K. se od samog početka, što je razumljivo i s aspekta njegove političke pozicije, angažirao u zagrebačkoj akciji za pomoć gladnima u Rusiji koju je potkraj 1921. pokrenula Nova Evropa. Priređujući za tisak predavanje koje je K. održao kao član akcijskog odbora, Ćurčin je unio mnogobrojne prepravke, počevši od naslova, gdje se već očituje namjera političkog prevođenja Krležina teksta. K. je ubrzo postao nezadovoljan Ćurčinovim stajalištima i radom u odboru pa se od njega distancirao, ali suradnju s časopisom nije prekinuo. U travnju 1922. objavljuje esej Petefi i Adi, dva barjaka madžarske knjige, a u prosincu Borbu principa kojom se pridružuje akciji za pomilovanje J. Keroševića. Sljedeće, 1923. K. se u travnju javlja Ćurčinu iz Dubrovnika s isprikom što ne može poslati obećani članak, a potom početkom lipnja objavljuje Slučaj Augusta Cesarca, opet u radikalnome Ćurčinovu retušu. Krležine razloge za takav kompromis moguće je donekle rekonstruirati iz pisma Ćurčinu objavljena u Vjesniku, 4. XII. 1960 (Jedno pismo iz godine 1922). Nova Evropa kanila je, sudeći po »Obaveštenju« uz »sadržaj stopedeset brojeva« (1925) donijeti u ediciji »Naši liričari« i zbirku Krležinih pjesama. Ne samo što do toga nije došlo nego je upravo Hrvatska rapsodija bila povodom, a onda i predmetom oštre polemike koja je značila Krležin potpun prekid s Ćurčinom i Novom Evropom. Nazivajući je u toj raspravi »kontrarevolucionarnim časopisom«, K. ne otklanja samo, kako ga podsjeća Ćurčin, njezinu ulogu u svojoj afirmaciji nego i vlastiti, nikako tek uzgredni prilog njezinu profilu.

D. Kap. i Vl. Bo.