OBRENOVIĆI

traži dalje ...

OBRENOVIĆI, dinastija koja je vladala Srbijom 1815-42. i 1858-1903, dakle, najvećim dijelom XIX. st. Utemeljio ju je Miloš Teodorović (oko 1780-1860), jedan od ustaničkih vođa u prvome srpskom ustanku (1804-13). Njegovo prezime Obrenović potječe od polubrata Milana, vojvode u prvom ustanku. U ustanku 1815. Miloš Obrenović postaje knez Srbije, zadržavši se na vlasti, s postupnim legaliziranjem svoga statusa, a time i autonomije Kneževine Srbije u Turskom Carstvu, prvi put do abdikacije 1839. te drugi put od 1858. do smrti 1860. Vrlo kratko knez je bio njegov sin Milan (1. VI - 26. VI. 1839). Dva je puta na vlasti bio i njegov sin Mihailo (1823-1868), od 1839. do bijega iz zemlje 1842. te od 1860. do smrti u atentatu 1868. Mihailo vom pogibijom nestaje izravnih muških potomaka Miloša Obrenovića. Potom je knez bio Milan (1854-1901), unuk Miloševa mlađeg brata Jevrema, a nakon proglašenja Srbije kraljevinom 1882. postao je kralj. Nakon abdikacije 1889, Milana nasljeđuje sin Aleksandar (1876-1903), s čijom se nasilnom smrću 1903. gasi i dinastija Obrenovića.

U doba Obrenovića osmanska se vazalna kneževina Srbija nizom autoritarnih unutrašnjih promjena, nerijetko praćenih otporima i bunama gotovo svih društvenih slojeva, iz pogranične provincije jedne orijentalne despocije postupno pretvara u pograničnu evropsku zemlju. Nizom više ili manje uspješnih međunarodnih inicijativa, nerijetko i sa zamjernom diplomatskom do-mišljatošću, obrenovićevska Srbija kontinuirano oblikuje svoj državni identitet. Ona se nastoji s isto tako promjenljivim uspjesima nametnuti i kao središnji činilac srpske nacionalne integracije i kao nezaobilazna regionalna sila, mijenjajući vanjskopolitičke oslonce svoga uspona. Srpska historiografija karađorđevićevske inspiracije nametnula je mnoge stereotipe u povijesnom mišljenju o Obrenovićima, tako da još uvijek nisu obavljena sva istraživanja potrebna za egzaktnije vrednovanje udjela te dinastije u srpskoj povijesti, ali i u povijesti susjednih naroda i država, uključujući i hrvatsku.

Obrenovići se u Krležinim spisima, ponajviše esejima, spominju najčešće kad raspravlja o hrvatstvu i srpstvu, odn. »jugoslovjenstvu«. Glavnina njegovih asocijacija potječe iz razmišljanja o južnoslavenskim učincima obrenovićevske politike u doba kada potkraj XIX. i u početku XX. st. »južnoslovjensko pitanje« i u južnih Slavena i u evropskoj politici dobiva nov smisao. Većinu svojih stavova on očigledno pripisuje F. Supilu i u tom smislu jedva da ima nekih uočljivijih vrijednosnih otklona u dužem razdoblju. Tome je možda najbolji primjer jedan od ulomaka iz Razgovora sa sjenom Frana Supila (Izlet u Rusiju, Zagreb 1926): »Historijski retrospektivno očaran prividno blistavom stoljetnom državnopravnom tradicijom, Supilo strahuje od srbijanske rastrovane dinastičke borbe sa kamarilama, sa generalskim interesima, ističući da zatrovano stanje fakata u Srbiji ne garantira nikakvu jugoslavensku inicijativu, i da dinastija (Obrenovića) ne može da vodi jugoslavenski Pijemont, jer kao bečka agentura upropaštava malu i zaostalu seljačku zemlju. Borba protiv srpske (obrenovićevske) iredente na čitavoj fronti hrvatske politike pričinjala se mladome Supilu subjektivno opravdanom, i zato se i on, ponijet kratkovidnom malograđanštinom i nedoraslošću prilika, i sam našao na rubu protuslovne bezizlaznosti.« U Odlomcima romansirane biografije Frana Supila (Forum, 1967, 5-6) isti će stav dodatno biti pojašnjen odbojnošću prema imperijalnim ambicijama male Srbije: »Vanjskopolitička rutina (u borbi za izlazom na more) vladala je planovima srbijanskim još od Obrenovića, a Supilo, koji je dvorsku politiku iz vremena kralja Aleksandra i kraljice Drage strastveno pobijao, smatrajući da se ne podudara sa principom južnoslovjenske solidarnosti, kad god bi uzeo riječ da progovori o tome pitanju, on je ostao beskompromisno negativan.« Još od vremena kraha srpsko-hrvatskog sporazumijevanja u doba Mihaila Obrenovića i J. J. Strossmayera, kada se činilo da će s habsburškim porazom u ratu s Hohenzollernima 1866. biti moguće stvoriti južnoslavensku zajednicu, u hrvatskoj je eliti duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema bilo kakvu »dogovaranju« s oficijelnom Srbijom, koje je s jačanjem i jednoga i drugoga masovnog nacionalizma u drugoj polovici XIX. st. postalo dodatno opterećujuće. Iz hrvatske je perspektive odgovornost za to ponajviše pala na Obrenoviće, naročito pošto su nakon 1878. ušli u austrougarsku interesnu zonu. O tome K. iznova razmišlja kroz Supilovo iskustvo: »On mrzi obrenovićevsku Srbiju kao satrapiju jedne dinastije, poričući joj pravo da se diči epitetonom 'Južnoslavenskog Piemonta'. Pijemont jugoslavenstva Supilu je Hrvatska, a nije Kraljevstvo kralja Aleksandra Obrenovića. Na šovensku tezu, da su 'Srbi odrođeni Hrvati' i da su 'zapadni deo srpstva pocepan katolicizmom', Supilo propovijeda ujedinjenje sviju hrvatskih državnopravnih stranaka, na protuaustrijskoj revolucionarnoj bazi, sa programatskom koncepcijom bune i ustanka u dani momenat. U srpstvu Supilo, godine 1893, gleda klasičan primjer vjerske intolerancije (sukob sa episkopom Ružičićem), i, napadajući kralja Milana kao austrijskog agenta i čitavu zvaničnu politiku Milanove kraljevine kao politiku protujužnoslovjensku, on piše o radikalima postojano negativno.« (Odlomci romansirane biografije Frana Supila). Otuda se i odnos prema Srbiji u hrvatskoj politici počeo mijenjati nakon pada dinastije Obrenovića 1903, koji se podudario s padom Khuena Hedervaryja u Hrvatskoj: »S padom Khuena u Hrvatskoj i padom Aleksandra Obrenovića u Srbiji, kad su se na horizontu srpskom i hrvatskom prvi put pojavile dinamičke mogućnosti većega stila, Supilo je dozreo za korjenitu reviziju svojih pogleda i svojih uvjerenja...« (Razgovor sa sjenom Frana Supila). Iskustvo s karađorđevićevskim jugoslavenstvom, kao i sa socijalističkim, federalističkim, dovest će Krležu pred kraj života, u posttitovsko doba, iznova do obrenovićevskih varijacija, ali s mnogo zloslutnijim spoznajama od onih mladenačkih i čije proročanske implikacije danas osjećamo: »Od kneza Mihaila, od kneza Miloša, od Obrenovića do Karađorđevića, od 1903. do ratova 1912, 1913, do 1914, do ujedinjenja 1918, do kraljeve diktature 1929, do 1940. godine, oficirski kor je uvijek igrao u Srbiji, respektive po svim prisajedinjenim pokrajinama te zemlje Srbije, neobično važnu i presudnu ulogu do 1941, kad je taj kor nestao, i kasnije, ako hoćete od Tita kad se pojavio nanovo, u partizanskom i proleterskom izdanju, a u jednoj sasvim drugoj međunarodnoj situaciji odigrao je svoju ulogu... Ali, oprostite, na osnovi svega tog iskustva tvrdim da institucija koja preostaje u kriznim situacijama jest nekoliko hiljada oficira, viših ili srednjih. (...) I ako bi eventualno došlo do otvorene situacije poslije Titove smrti, postavljam pitanje: Koja je to institucija koja će preživjeti? Prognozirati to jako je teško.« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985).

Do. R.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

OBRENOVIĆI. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1952>.