PAVELIĆ, Ante

PAVELIĆ, Ante, političar (Bradina kraj Konjica, 14. VII. 1889 - Madrid, 28. XII. 1959). Završio Pravni fakultet u Zagrebu (1915). God. 1918. ulazi u Poslovni odbor Hrvatske stranke prava, kada polaže i odvjetnički ispit. Kao jedan od prvaka HSP, izabran je na listi Hrvatskog bloka 11. IX. 1927. za zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu. Početkom 1929. emigrirao prvo u Austriju, a potom u Italiju gdje je uz potporu fašističkih vlasti ustrojio ustašku organizaciju s namjerom uspostavljanja nezavisne hrvatske države. U Zagreb se vraća 15. IV. 1941, kada postaje poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske i preuzima ključnu ulogu u njezinu političkom životu. U svibnju 1945. odlazi u izbjeglištvo, preko Austrije i Italije do Argentine, gdje sve do atentata 10. IV. 1957. pokušava okupiti razjedinjenu ustašku emigraciju. Nakon (ponovljenog) zahtjeva jugoslavenskih vlasti za ekstradiciju, nastanjuje se u Španjolskoj, gdje i umire u madridskoj bolnici 1959. od posljedica ranjavanja.

Osim političkih članaka, brošura i knjiga (Errori e orrori, Siena 1938. odn. Strahote zabluda, Zagreb 1941; Die kroatische Frage, Berlin 1941. odn. Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje, Zagreb 1942; Putem hrvatskog državnog prava, Zagreb 1942; Istina o tobožnjem pokrštavanju pravoslavnih, Buenos Aires 1953; Hrvatska Državotvorna Stranka, Buenos Aires 1959; itd.), objavio je i roman inspiriran marsejskim atentatom Lijepa plavojka (Buenos Aires 1936; u kasnijim izdanjima Liepa plavka), te opsežan memoarsko-politički spis Doživljaji, čiji je prvi dio (napisan 1947. u Italiji) tiskan 1968. u Madridu, a drugi je dio još u rukopisu, s iznimkom ulomaka objavljenih još za Pavelićeva života (Država Hrvatska živi, 1949; U Carigradu, 1952).

Ni u jednome od dosad publiciranih Pavelićevih tekstova Krležino se ime ne spominje. Ali, cijela obrazovana javnost i K. sam, lako su mogli odgonetnuti poruku iz Strahota zabluda, teksta što ga je u studenome 1941. u nastavcima objavljivao Hrvatski narod, gdje je i Pavelićeva ocjena »socijalne literature« i nedvojbena aluzija na Krležu i Hrvatsku književnu laž: »Ta književnost novog pokoljenja’ proglašuje lažju sve, što je stvorila knjiga starijih pokoljenja, u koliko je ta knjiga različita od onoga, čime su čovječanstvo usrećili Marks i njemu prethodeći njegovi uravnatelji putova na polju rušenja morala i prave etike.«

Tada, potkraj 1941, iza Krleže su i mnogo eksplicitnija iskustva: tri je puta uhićen (prema policijskim zapisnicima, prvi put već 14. travnja, dan uoči Pavelićeva dolaska u Zagreb, zatim 4. lipnja, pa 19. srpnja); na popisu je zabranjenih pisaca, knjige su mu zaplijenjene i spaljene, izdavač S. Kopčok uhićen; general S. Štancer ga je izrijekom spomenuo u govoru domobranima u Ilici 234, naglasivši da je »Poglavnik gvozdenom batinom rastjerao bandu defetista, kada su izlozi knjižara bili puni knjiga koje su uzele sebi za ideal da blate hrvatsku vojničku slavu i čast«. K. u tom razdoblju živi u tjeskobi povučeno između stana u Radišinoj 14 i zelengajskog sanatorija Đ. Vranešića gdje se sklanja u strahu za život.

Susret s A. Pavelićem 23. IX. 1943, događaj je koji E. Čengiću K. opisuje kao »najdramatičniji u svome životu«, a u skladu s tim postat će i jedna od najčešćih tema u brojnim razgovorima (uz godine sukoba na ljevici 1939/40. i 1945). Pavelić je, naime, u bitno promijenjenome političkom okruženju nakon kapitulacije Italije, pozvao Krležu (posrednik i sudionik razgovora bio je M. Budak) i ponudio mu na izbor nekoliko atraktivnih mjesta (intendanta HNK, upravitelja Nacionalne i sveučilišne biblioteke, profesora na Sveučilištu itd.), što je K. odbio. Osim toga, svrha tog posjeta bila je očito i to da se razbiju neke Krležine iluzije: »Meni je Ante Pavelić 23/9. 1943, kad su me Juco Rukavina i Ico Kirin predveli na Markov trg, pred njegovo poglavničko lice, odlučno porekao da je Jure Vranešić bio taj koji je spasio moju glavu. On je govorio ’o revoluciji koja me je, hvala bogu, poštedjela’, i da sam tako ostao živ, ali ja sam tada bio uvjeren da je baš dr.Vranešić jedina garancija da me đavo nije odnio, i to sam ponovio, i kod toga ustrajao, kad se tražilo da primim ruku pomirnicu.« (Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1988). Da je audijencija u Banskim dvorima bila izniman, nesvakidašnji događaj (K. je jedini pisac prema kojem je Pavelić tako postupio), posredno svjedoči i neidentificirani komunistički obavještajac koji u svoj opširni izvještaj iz jeseni 1943. o prilikama u Zagrebu (pronašao ga je I. Očak i dao Čengiću 1989) unosi i bilješku o susretu na Markovu trgu. Iako M. Žigrović tvrdi da je dužnosnik Ministarstva unutrašnjih poslova NDH o tome također sastavio zapisnik, taj dokument nije pronađen.

O tome intrigantnom susretu prvi su javno progovorili glumac Lj. Tadić (uoči Krležina pogreba) i S. Vereš (nekoliko dana nakon pogreba), iako je prvi jednu Krležinu verziju čuo sedamdesetih, a potonji znao već »sredinom pedesetih«, također od Krleže, koji je o susretu pričao njemu i M. Feldmanu u prostorijama Društva hrvatskih književnika. S razlogom se može pretpostaviti da su neki autori (M. Matković, P. Matvejević i dr.) namjerno izbjegli o tome pisati, iako su za susret znali. Prije pojave Čengićevih knjiga, najviše je pojedinosti iznio B. Krivokapić 1982, a iste godine svoje (nepreciznije) zapise objavljuje i V Kalezić. Dugo vremena K. govori kao jedini svjedok, novi će se pojaviti tek 1986. u knjizi M. Žigrovića U žitu i kukolju, u poglavlju Gornjogradska krležijada. Susret Pavelića i Krleže opisan je iz nešto drukčije vizure, na temelju iskaza Branka Rukavine, tadašnjeg šefa cjelokupne obavještajne službe NDH, koji je tvrdio da su bila dva susreta i to u listopadu 1943, nešto kasnije nego što K. tvrdi, te da im je osobno prisustvovao. Svoju verziju ispričao je Žigroviću 1951. u Venezueli, ali pod uvjetom da je ne objavi za Krležina života. Nakon analize cjelokupne dostupne literature i brižljive usporedbe Krležine i Žigrovićeve verzije, S. Lasić kao autentičnu prihvaća prvu, a za drugu kaže da »više vrijedi kao privlačan dokument o ljudima koji su vodili ustašku državu nego kao dokument o Krleži«. Prema S. Lasiću, odnos Pavelića odn. NDH prema Krleži prošao je nekoliko faza - u prvim mjesecima, od travnja do rujna 1941, K. je doista u životnoj opasnosti, jer se »ustaško vodstvo koleba što s njim učiniti«; faza »podnošenja« traje od listopada 1941. do kraja ožujka 1942, kada počinje »organizirano osvajanje« tekstom M. Čovića Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže, a kulminira upravo audijencijom kod Pavelića, da bi sve svršilo »porazom i rezignacijom« koja se poklapa sa sve bližim slomom NDH.

LIT.: M. Čović, Strujanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Od hrvatskog književnika Mile Budaka do hrvatskog književnika Miroslava Krleže, Spremnost, 10. IV. 1942; J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenos Aires 1960; F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978; B. Krizman, Pavelić i ustaše, Zagreb 1978; V. Kalezić, U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982; B. Krivokapić, Pitao sam Krležu (13 razgovora, 1973-1981), Beograd 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; Lj. Tadić, Jedno podne kod Krleže, NIN, 3. I. 1982; S. Vereš, U Krležinoj sjeni, Oko, 7-21. I. 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; M. Žigrović, U žitu i kukolju, Barcelona-München 1986; P Matvejević, Razgovori s Krležom, Beograd 1987; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I—III, Zagreb 1989. IV-VI, Zagreb 1993; S. Vereš, Šah partija za život, Danas, 21. XI. 1989; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990; H. Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb 1994; J. Jareb, Publikacije domobransko-ustaškog pokreta u izbjeglištvu i iseljeništvu 1929.-1944., 1-2, Časopis za suvremenu povijest, 1994, 2 i 3.

Me. Š.