PEČAT

PEČAT, časopis što ga je kao »mjesečnik za umjetnost, nauku i sve kulturne probleme« Krleža s nekolicinom prijatelja pokrenuo u početku 1939. u Zagrebu. Izlazio je u nakladi Biblioteke nezavisnih pisaca, izdavača Krležinih djela; odgovorni urednik bio je Drago Ibler, a tiskan je u Tiskari Dragutina Beckera. Jednogodišnje izlaženje (veljača 1939 - travanj 1940) izraženo je u dvama godištima (1/1939,11/1940), trima knjigama, odn. u 15 brojeva publiciranih u osam svezaka (3 pojedinačna broja, 3 dvobroja, 2 trobroja). Zamišljen, najavljen i pretplaćivan kao mjesečnik, časopis je u prvom godištu numerički atribuiran slijedom 1-12, premda oznake mjeseci (april, maj, juni, septembar, decembar) nisu tome dosljedne, već orijentacijski iskazuju stvarno razdoblje pojavljivanja pojedinog sveska. Nakon dvobroja 8-9, deklariranog »decembrom«, trobroj 10-12, kojim se godište zaključuje, opet, poput dvobroja 1-2, tiskanje početkom 1940. bez oznake mjeseca. Mjesecom nije relacioniran ni jedini trobroj drugoga godišta, koji se numeracijski (13-15) nastavlja. Građa časopisa obasiže oko 1000 stranica velikog formata (I. knj. 378; II. 417; III. 200) i različito je distribuirana, od samo 4 tiskarska arka broja četiri do čak 12 araka posljednjeg trobroja. K. je samostalno preuzeo uredništvo od osmog broja, a dotad je Pečat izlazio u redakciji »odbora Šestorice«, kako se u obraćanju čitateljima i pretplatnicima na kraju prvoga godišta naziva pokretački i prvi urednički krug (S. Batušić, D. Galić, K. Hegedušić, M. Krleža, M. Mirković, M. Ristić). Povod promjeni bila je odluka V. Bogdanova (kojega »upozorenje pretplatnicima« u br. 8-9 apostrofira »saradnikom lista«) da pokrene »svoj vlastiti polumjesečnik« i to »protiv jednoglasne volje svih članova uredništva«. Tom je prigodom »uredništvo«, koje se takvim i dalje smatra unatoč Krležinoj formalnoj uredničkoj emancipaciji, pozvalo »sve koji smatraju da im je dužnost« podržati Pečat neka ne oklijevaju s rukopisima. Među onima uz čiju će »saradnju« Krleža »uređivati list i u slijedećoj godini«, spominju se tek M. Ristić i K. Hegedušić, ali u proširenom krugu (M. Bogdanović, O. Davičo, R. Marinković, Lj. Babić, P. Dobrović, D. Ibler, H. Kikić, P. Kružić, M. Matković, Z. Richtmann, R. Podhorsky). Dijelom je riječ o mlađim autorima koji su prvu afirmaciju stekli upravo u Pečatu, ali i o suradnicima prethodnih Krležinih časopisa. Pretpostavka o pokretanju Pečata kao svojevrsnog nastavka prekinute Danasove programske nakane, nalazi potvrde u Krležinoj korespondenciji, dokumentaciji, ali i rastu tenzija u kulturnom i političkom okružju. K. je još sredinom 1936. pisao Ristiću o novom časopisu, prilažući mu »nacrt tema«. Jedna se varijanta toga »nacrta« pojavila 1939. kao tiskani prospekt, najava Pečata, po čemu se može zaključiti da je Ristiću i prije Krležina pisma uglavnom bio poznat, jer se u znatnoj mjeri podudara s »planom tema za Danas« u kojem su njegova zaduženja bila znatna. Prema analizi M. Lončara, »prospekt Pečata ima i neke izmjene i novine, kao što su: teme iz hrvatske književne i kulturne povijesti - Gundulić, Flacius, Marulić, P. Ritter Vitezović, Kukuljević, Kranjčević, Šenoa i Matoš, pa skupina teza o seljačkom pitanju (od historijske i socijalne pozicije do umjetnosti) i političkoj povijesti Hrvatske - Kvaternik, Radić, zatim nekoliko posve novih navoda - Nietzsche i fašizam, Swift, Georg-Cristoph Lichtenberg, Alfred Jarry, Kafka, Andre Malraux i psihologija umjetnosti, te ocjena godine 1918.«. Navodi potom već u prvom broju objavljeni Ristićev esej San i istina Don Kihota te »posve novi ciklus tema, koje je u Pečatu obrađivao Richtmann, 'o današnjem stanju naučne misli' - od odnosa filozofije i znanosti do kvantne teorije i položaja logike«. U cjelini, Pečat je prema prospektu kanio obraditi neke od starih Krležinih preokupacija (Meštrović, Supilo), ali i kompleks »o tendenciji u umjetničkom stvaranju«, zaoštren oko predgovora Podravskim motivima. Pravi se razmjer programskog ideala i stvarnih mogućnosti raspoznaje već u Krležinu pristupnom tekstu Svrha »Pečata« i o njojzi besjeda: »minimalna programatska linija« treba biti »antidiluvijalna«, pri čemu diluvijalnom jednako smatra »nazovilijeve frazere« i »desne glupane«, podijeljenu ali spram njegova kruga »sentimentalnih humanista« oponentsku kulturnu elitu. U efektnome polemičkom opisu njezinih aktera i prinosa zapravo nema novih okolnosti, sukob s građanskom desnicom još je u početku 30-ih godina dosegao točku isključenja, pa mu prioritetom postaje tzv. »socijalna literatura«. Pečat je stoga imao najveću aktualnu recepciju od svih Krležinih časopisa, nije mogao izbjeći raspravu o vlastitim premisama, pa je unatoč programskim nagnućima postao ponajprije kriterijskim mjestom tzv. sukoba na književnoj ljevici. Osporeni su autori i njihovi zagovornici (Zogović) reagirali odmah, ali su pravu snagu stekli kada ih je poduprla partijska egzekutiva. Sam je Tito u članku Trockizam i njegovi pomagači opisao Pečatova nastojanja »revizionističkom kampanjom«, a kada se K. Izjavom solidarizirao sa svojim napadnutim suradnicima, odbijajući tako posredno Titov pokušaj usmene arbitraže, osuda u članku Za boljševizaciju i čistoću Partije postaje besprizivna. Potom je na Zemaljskoj konferenciji KPJ ta osuda dobila snagu dokumenta, pa kvalifikativ »pečatovca« postaje u partijskoj dogmatici istoznačnicom odmetništva. Na Krležin Dijalektički antibarbarus kojim je, zapremajući čitav broj 8-9, nastupio u prosincu 1939, Partija je odgovorila organizirano, zbornikom Književne sveske. K. se zatekao u paradoksalnoj poziciji: režimska Pravda feljtonizira fragmente Antibarbarusa; svaka je obrana utoliko slabljenje vlastite pozicije. Kada sredinom travnja 1940. piše Ristiću kako im (»nama«) »ne preostaje ništa drugo nego šutnja«, K. doista ne vidi izlaza, može biti zaprepašten Staljinovom finskom i poljskom politikom, ali mu pred skorom katastrofom potvrda crnih predviđanja nije satisfakcija.

Pečat nije poput drugih Krležinih časopisa obustavljen zbog policijskog pritiska, premda je u tri navrata bio plijenjen, ni zbog materijalne oskudice (K. još u jesen 1940. napominje kako »tehničkih zapreka oko štampanja nema«), već zamire zbog nedostatka suradnje i uredničke rezignacije. Obećanje o 50 araka u 12 brojeva za 1940. iz njegova posljednjeg broja nije održano, a najveći dio programskih nakana ostao je, barem u smislu časopisne valorizacije, zauvijek tek natuknicom nacrta. Krležina je suradnja određujuća za karakter Pečata, ali nije predominantna kakvom je znala biti u prethodnim časopisima. Izuzmu li se Dijalektički antibarbarus, te posljednji trobroj u kojem ne surađuje uopće i dvobroj 5-6 gdje tiska tek Izjavu, K. je u preostalih pet svezaka objavio osam priloga, ni jedan beletrističko-fikcionalnog tipa. Istina, neki su (Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog; Varijacija na jednu temu iz malog oglasnika; dnevničke parafraze) sročeni pretapanjem figura karakterističnih za pripovjednu prozu i dokumentarnog iskaza, što je rani predložak poslije često rabljene forme »varijacija«. Prevladava međutim polemički diskurz (Enuresis Kraygherio-Tsancariana; Gdje smo i kako smo), zaoštren do krajnosti u opsežnom odgovoru S. Markušu (Rasulo pameti), posljednjem Krležinu prilogu u Pečatu i posljednjem njegovu pravom polemičkom tekstu uopće. Uz Krležu, najvažniji je Pečatov suradnik M. Ristić, zastupljen u šest svezaka. Vrstan stilist i pronicav opservator, svojim je esejima (Muzika i smisao, Nesavremena razmatranja, Galaktička sanjarija), pored Z. Richtmanna (Prevrat u naučnoj slici o svijetu; Savremena naučna misao nije idealistička), izazvao najžešća osporavanja. Ispočetka je redovita i suradnja V. Bogdanova (Srbi prema hrvatskom pitanju, Starčević i današnji »starčevićanci«), a časopis je otvoren, neobično za publikaciju koja se predstavlja ponajprije književnom, studijom M. Mirkovića Utjecaj prodiranja novčanog gospodarstva na seljaštvo. U Pečatu je do punog izraza došao Davičov lirski talent, u tri navrata objavio je gotovo čitavu zbirku; pjesmama su zastupljeni i D. Cesarić, prisutan još u Književnoj republici, te Drago Ivanišević. Na njegovim su stranicama prvi put zapaženi M. Matković (Smrt njegove ekselencije), P. Šegedin (prozni fragmenti pod pseudonimom P. Kružić) i R. Marinković (Sunčana je Dalmacija). Surađivali su i slikari Hegedušić, Dobrović i Babić (časopis je redovito donosio i grafičke priloge Hegedušića, Dobrovića, Kovačevića, Vaića, Svečnjaka), pjesnik V. Vida, S. Batušić lirskim putopisom. Pečatova je suradnja znatnim dijelom iz pera novog naraštaja. Prvi put izostaje najvažniji suradnik prethodnih Krležinih časopisa A. Cesarec, za kojega je K. dao naslutiti kako je bio ponudio jedan tekst prije obračuna, a kada se zatekao u suprotnom taboru nije neposredno sudjelovao u osporavanju. Pečat je kreativno nesumnjivo izrazito superioran svojim oponentima. K. je toga bio svjestan pa je kao ključni argument u zaključku Antibarbarusa ustvrdio »kako nije riječ o politici u ovoj raspravi koja se rasplamsala oko Pečata nego o književnosti«. Već ju je, međutim, V. Šonjara (Smisao estetske diskusije oko Pečata), koji je smatrao da bi Krležinim i Ristićevim protivnicima bilo pametno analizirati »njihove umjetničke realizacije«, upućujući na umjetničku snagu kao temeljnu pretpostavku djela, pokušao kontekstualizirati u povijest estetsko idejnih prijepora u nas. Kolikogod indikativna za razumijevanje estetike prijepora dolazećeg i dugog razdoblja socijalističke kulture u Hrvatskoj, sudbina Pečata posljedica je mogućnosti i prioriteta njegovih urednika i autora. Bez suradnje, K. je morao zaustaviti časopis. Kao i s Plamenom ostao je sam, ali ne više na početku: »pišem knjigu uspomena«, javlja Ristiću u jesen 1940, »a gdje ću da izbijem ne znam. Napisao sam oko pet stotina stranica«.

LIT.: M. Lončar, Život i vrijednosti časopisa »Danas« (pogovor pretisku časopisa Danas), Zagreb 1972; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

Vl. Bo.