PETROVIĆ, Veljko

PETROVIĆ, Veljko, književnik i likovni kritičar (Sombor, 5. II. 1884 - Beograd, 27. VII. 1967). Studirao pravo u Budimpešti. U književnosti se javlja 1903; god. 1906. postaje članom redakcije zagrebačkog Srbobrana, a 1909-11. i sarajevske Srpske reči. Sudjelovao u akcijama Hrvatsko-srpske koalicije; od 1911. građanin je Srbije i dobrovoljac u I. svj. ratu, a od kraja 1917. član Jugoslavenskog odbora. Između dvaju ratova obnašao razne dužnosti pri Ministarstvu prosvjete. God. 1953-56. predsjednik Matice srpske, potom njezin doživotni počasni predsjednik. Pjesnik, pripovjedač, kritičar građanskoga konformizma, ali sentimentalan prema nestajanju tradicionalnih vrijednosti. Uz likove tragičnoga nesklada između talenta i sredine (Moloh, 1913), velike su mu teme gradovi, djeca, rat, životinje. Esejističkom prozom obuhvatio srpsku književnost, pojedine strane pisce te povijest srpskoga slikarstva. Važnija su mu djela: Rodoljubive pesme (1912); Bunja i drugi u Ravangradu (1921); Varljivo proleće (1921) i dr. Sabrana su mu djela objavljena u osam knjiga (1954-58). U povodu njegova izbora za dopisnog člana JAZU, kojim je na svečanoj sjednici Akademije proglašen 23. VI. 1962 (a izabran 16. VI. 1962), Krleža je za Ljetopis JAZU (1962, knj. 69) napisao Petrovićevu biografiju koja, uz osnovne bio-bibliografske podatke, sadržava i šire obrazloženje motiva toga Akademijina izbora. U razgovorima s Čengićem spominje, ne bez ljutnje, anegdotalni susret s V. Petrovićem u Beogradu 1945 (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III, Zagreb 1985).

J. S. R.