PIJADE, Moša

PIJADE, Moša, slikar, novinar, komunistički revolucionar i političar (Beograd, 4. I. 1890 - Pariz, 15. III. 1957). Studira slikarstvo u Münchenu i Parizu (1906-10). Po povratku u Srbiju publicist i politički aktivist. Međuraće provodi u starojugoslavenskim zatvorima, djelujući i dalje u ilegalnoj KPJ. U vrijeme II. svj. rata jedan od najvažnijih političara Titova kruga. Nakon rata obnaša vrhovne državne i partijske funkcije, bitno utječući na programska usmjerenja KPJ i na unutrašnji ustroj države.

Između Krleže i Pijade postoji dugogodišnji odnos, a po Krležinim tekstovima i svjedočanstvima drugih, moguće je utvrditi da otpočinje Krležinim umjetničkim i političkim simpatijama. Pisao je o njemu kao Meštrovićevu kritičaru još 1919 (VI. izložba Hrvatskog proletnog salona, Plamen, 1919, 12), a njegovi umjetnički, socijalni i politički pogledi bili su vrlo bliski Krležinima. Njihovi odnosi odvijali su se usporedno s odnosima Krleže i KPJ, dakle »u raznim amplitudama«. Kao komunist, Pijade je 1925. osuđen na 20 godina robije. Prema svjedočanstvu danom I. Očaku, K. nije dobio dopuštenje da izvješćuje sa suđenja, te je gotovo i sam dospio pred sud. Prema članku u Obzoru od 22. II. 1926, kasnije proširenom u esej Moša S. Pijade (Književna republika, 1927, knj. IV, br. 2), K. u njemu vidi idealni lik revolucionara koji za volju socijalne pravde žrtvuje osobnu slobodu i umjetnost. Dugogodišnja robija nije ih udaljila. K. ga je posjetio 1937. u zatvorskoj bolnici u Beogradu, o čemu postoji svjedočanstvo O. Daviča, koji je poslužio kao veza i tu prvi put vidio Krležu. Tzv. sukob na ljevici u to vrijeme već je u zamahu, pa će to utjecati i na njihov odnos. Prema I. Očaku (Krleža-Partija, Zagreb 1982, str. 244), K. je 1939. u susretu s Pijadom i Đilasom, u jeku sukoba, rekao sve što misli o staljinističkim čistkama, o procesima, o uništavanju ljudi i dogmatizmu u kulturi. Pijade, navodno, nije shvaćao da netko može tako osuđivati Staljina (ibid, str. 251). Nakon raskida s KPJ, K. 1939. preko Pijade traži vezu za razgovor s Titom, ali »Moša je mene otjerao...« (V. Kalezić, Ljevica u sukobu s Krležom, Beograd 1990, str. 313). Ipak, prema Đilasovu pismu A. Rankoviću iz 1942 (S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, III, Zagreb 1989, str. 33-34), Pijade usred rata kori Đilasa što se ponaša »kao da Krleža književnik ne znači ništa«. Sigurno je da je u teškim poslijeratnim danima K. potražio put do Tita i Pijade, ne bi li spasio prijatelja dr. Đ. Vranešića. Razgovarajući s Đilasom, V. Kalezić (U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982, str. 405) ispituje situaciju u kojoj Pijade i Đilas navodno interveniraju protiv već danog Titova obećanja, pa dr. Vranešić gubi glavu. Đilas to poriče, ali ne rasvjetljuje ni svoju ni Pijadinu ulogu u tome. Daljnji odnosi između Krleže i Pijade uspostavljaju se po logici ukupnih Krležinih odnosa prema političkoj situaciji u soc. Jugoslaviji. Nema naznaka obnove prisnijeg prijateljstva, ali ni političkih sukobljavanja. Prema E. Čengiću (S Krležom iz dana u dan. Post mortem I, Sarajevo-Zagreb 1990, str. 114), nakon tzv. ljubljanskoga govora (1952), Pijade je rekao Krleži neka objavi Dijalektički antibarbarus: »sad je vrijeme, nema razloga da ga ne objaviš«. K. je to odlučno otklonio. Sam možda najbolje sažima cijeli odnos: »Bio sam mu prijatelj u najtežim danima«, ali u vrijeme sukoba s partijom 1939. »okrenuo je glavu od mene«. (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, Zagreb 1985, str. 292).

Ni. Pk.