PLAMEN

PLAMEN, »polumesečnik za sve kulturne probleme«, prvi je Krležin časopis. U redovitu dvotjednom ritmu, »svakog 1. i 15. u mesecu«, od 1. I. do 1. VIII. 1919, s izuzetkom jednoga mjesečnog intervala (dvobroj 5-6), izašlo je petnaest brojeva broširano uvezivanih u korice na čijim su unutrašnjim stranicama otiskivane obavijesti nakladnika i uredništva. Prva numeracijska serija (brojevi 1-6) obaseže 240 stranica, druga (7-12) 250, te treća, prekinuta (13-15) 116, pa građu Plamena čini oko šesto stranica formata »4°«. Uređivali su ga Cesarec i Krleža (odgovorni urednik), objavljivao zagrebački »Jug« (pri kojem je u Ilici 7 bilo uredništvo i uprava), likovno opremio Lj. Babić, a tiskao, vjerojatno u nakladi od dvije tisuće primjeraka, »Hermes«.

Uvećana Babićeva naslovnica najavljivala je u formi plakata novu »reviju«, ali kritika u njoj nije prepoznala bitno više od nove osporavateljske geste naraštajnog predznaka. Bilo se još od doba modeme uobičajilo da se različiti književni programi časopisno artikuliraju, nerijetko i pojedinačnom inicijativom, a opravdano očekivanje oživljavanja te ratom privremeno prekinute prakse pokazat će skori Šimićev Juriš. U vrijeme pokretanja Plamena K. je, međutim, već dvadesetpetogodišnjak iza kojega je pet objavljenih knjiga i publicističko iskustvo. Štoviše, njegovu razlazu s Koraćevom Slobodom razlog je, pored ideoloških, naglašena kreativna ambicija, pa je u jednom od svojih posljednjih u njoj publiciranih tekstova inzistirao na svome »stajalištu umjetnika stvaraoca«. Uključenom u hrvatski književni i javni život Krleži nedostaje prostor autorske slobode, koji vlastitim sredstvima ne može otvoriti, jer ne samo što ih nema nego još uvijek drži kako za svoj književni rad može biti plaćen. »Jasna perspektiva« da takvo nešto »neće i ne može biti rentabilan posao« ne priječi vlasnika »Juga« Tunu Tomašića u preuzimanju naklade Plamena. Tomašić je poslije objašnjavao svoju odluku karizmatskom uvjerljivošću Cesarčeva autoriteta, ali je kontroverzna financijska podloga Plamenu bivala redovitom polemičkom hipotekom. Tomašića je za Cesarca vezalo prijateljstvo iz predratnih dana omladinskog bunta na čijem je ideološkom tragu 1917. zasnovao svoj mali nakladni zavod. Pokret se ubrzo nakon rata rascijepio pa je Tomašić izabrao Plamen umjesto jugonacionalističkog Književnog juga. Sigurno nije bez važnosti što je jedan od najbližih Tomašićevih suradnika, Vatroslav Cihlar, već u to vrijeme pripadao jezgri zagrebačkih komunista koju vode Cesarec i Sima Miljuš, te je na socijaldemokratskoj konvenciji, ubrzo nakon što je Plamen krenuo, bio skupa s njima delegiran za »kongres ujedinjenja« u Beogradu, a ni činjenica da je Krležin prijatelj Lj. Babić likovni urednik »Jugovih« izdanja. Redovitost izlaženja, pa i okolnost skore emancipacije posebnih Plamenovih izdanja unutar »Juga« (uključivo s Cesarčevim i Krležinim knjigama) svjedoče o solidnome materijalnom pokriću ne baš skromna pothvata. Kad je tzv. afera Diamantstein dovela u ljeto 1919. do progona komunista, zabrane Plamena i policijske likvidacije »Juga«, na vidjelo je došla financijska pomoć što ju je od madžarske komune dobivao i Plamen. K. je to dugo negirao, pripisujući onda takvu mogućnost Cesarčevim partijskim transakcijama koje su tek uzgredno mogle imati veze s Plamenom, a o čemu on ništa nije znao. Prihvaća Tomašićevu tezu kako »časopis nije rentabilno poduzeće«, ali tvrdi »izdavač nije gubio na njemu, jer se Plamen dobro prodavao, ... kolportaža je bila dobra i uglavnom sve se prodalo«. Monetama reforma doista je u onodobne poslovne odnose unijela košmar, ali ipak ne takav da bi »ljudi u štampariji imali para koliko su htjeli«. Sam je Plamen, naime, govorio o »dvostrukom povišenju štamparskog tarifa« i to u trenutku kad se unatoč tomu, istina s većom cijenom, odlučuje iz oprezno najavljena polugodišnjeg izlaženja, početi primati pretplatu za godišnje izlaženje. Zabranjen je na prijedlog cenzure banskom Naredbom s pozivom na austrijski propis iz 1914. »o iznimnim mjerama za slučaj rata«. K. je navodio svoj esej iz posljednjeg broja (Eppur si muove) kao razlog zabrane, što se, kao ni njegovo traženje pravnog temelja za zabranu u Bachovu patentu iz 1851, ne može ovjeriti. Cenzura jednostavno apostrofira Plamen »literarno prikritim« pandanom komunističke Istine, čemu se ne treba čuditi ima li se u vidu kako je sama Istina tako shvaćala Plamen. Plamen su različito shvaćali njegovi urednici, pa je od svih Krležinih reminiscencija vjerojatno najautentičnija ona kako su »nervozni dialozi kakav profil treba dati Plamenu završili sretno banskom zabranom«.

Cesarčeva uloga u nastanku, funkcioniranju i artikulaciji Plamena obično se implicitno podcjenjuje. Krležino dosljedno negiranje čvršće vezanosti Plamena i partije može se odnositi jedino na njegovu osobnu uredničku rezerviranost spram partijskih ambicija s Plamenom. Beskompromisna odanost drugog urednika Cesarca partijskom programu i direktivama bila je dovoljna garancija takvim nakanama. Policijska istraga apostrofirala je S. Miljuša, zajedno s Krležom, »pokretačem« Plamena koji »piše u čisto komunističkom duhu«. Transparentno ekspliciranih komunističkih nazora u Plamenu uglavnom nema, ali partija (Miljuš), osobito nakon pokretanja Istine u travnju 1919, na tu vrstu njegova angažmana nije ni računala. Sporno je shvaćanje granica umjetničke slobode, pa Cesarec stalno spočitava Krleži kako »nije na liniji«. Potpuna šutnja Plamena o »kongresu ujedinjenja« kojim su komunisti institucionalizirani, objasnit će se poslije Krležinim sumnjama prema tom činu, zbog čega su se on i Cesarec, da bi izbjegli polemičku krizu u časopisu, dogovorili o kompromisnoj šutnji. Cesarčeva suradnja u Plamenu opsegom potpuno odgovara Krležinoj; dvojica urednika nerijetko se koriste nepotpisanim ili inicijalom uredništva signiranim koautorstvom i još uvijek ih veže mnogo više toga nego što bi ih razdvajalo. Premda je Krležina obrana od interpretacije partijske instrumentalizacije Plamena razložna i sam je već tada u vrtlogu komunističke akcije, jer kad se, po vlastitim riječima, zbog njegove zabrane sklonio iz Zagreba ostavio je ormar pun oružja.

Plamen ne nastupa s programatskim uvodom, ako se takvim ne smatra na zaglavlju prvog broja objavljen Krležin polemički izazov Hrvatska književna laž. Tek u četvrtom broju urednici se s nekoliko rečenica obraćaju »prijateljima i poverenicima« ističući »potrebu radikalnog čišćenja naših kulturnih i socijalnih prilika«, zbog čega ih mole neka se »energično zauzmu za proširenje i raspačavanje revije« koju građanska javnost »namerice prešućuje«. U prilogu desetog broja kao poseban letak, formata časopisa, s formom »prospekta« naslovljenog »Svima koji misle i osećaju u sebi Čoveka«, prvi put su izrečeni »estetski i politički stavovi« na kojima je Plamen imao počivati. »Ostvarenje novog u svim njegovim izrazima« program je časopisa koji sebe vidi kao »trn u oku svih jugoslavenskih nazadnjaka«, a »skinuti svu tamu laži i tradicije« znači kretati se prema »novoj duši, umetnosti i životu«. O Plamenu je bilo riječi četiri godine poslije u Napomeni Uredništva Književne republike koja ga uzima svojim programsko-duhovnim predtekstom, podcrtavajući njegovu »osjećajnu, romantičnu, šturm-i-drengersku narav« kao »protestni otpor i negaciju«, »više nego kao neku sistematizovanu djelatnost«. Cesarčev moskovski dojam 30-ih o »anarhokomunističkom priklonu« Plamena, sudeći po tim očitovanjima nije bez temelja.

Naziv časopisa obično se veže uz lenjingradsku Plamju Lunačarskoga, iako može biti koincidencija, jer je motiv požara, vatre, plamena, iz vokabulara borbene patetike, izrazito frekventan kod mladoga Krleže, korišten i u Hrvatskoj književnoj laži. Radikalni zahtjevi te žanrovska i modelativna pretapanja upućuju opet na Krausovu baštinu. Dojam kako je Plamen izlazio ekavicom i latinicom, koji proizlazi iz dominantne uredničke suradnje, nije točan. K. i Cesarec pripadaju krugu hrvatskih autora koji su prihvatili ekavicu, ali časopis striktno provodi jezično načelo autorstva, pa su svi prilozi, bez obzira na žanr, tiskani u napisanoj varijanti. Dosljedno poštujući takvo opredjeljenje Plamen donosi u originalu priloge slovenskih suradnika, a tekst Boška Tokina tiska ćirilicom. K. i Cesarec objavljuju vlastite priloge u svakom broju. Hrvatskoj književnoj javnosti poznat do Plamena ponajprije kao pjesnik, K. otkriva energiju svoga svestranog talenta, objavljuje drame, novele, eseje, polemike i pjesme. Raznovrsnost Cesarčevih priloga nije ništa manja; književni dio nema, doduše, Krležinu snagu, ali je u političko publicističkom segmentu on produktivniji, pa je i najozbiljnija intervencija cenzure pljenidba njegova teksta Vidovdan slepih miševa. Pored urednika, tekstove su u Plamenu objavili I. Gorenčević, T. Strozzi, A. B. Šimić, G. Krklec, F. Albrecht, M. Feldman, G. Tartaglia, T. Prpić, J. Benešić, B. Tokin, L. Perković, F. Domović, A. Podbevšek, Lj. Babić, M. Radošević i A. Ujević. Riječ je uglavnom o mladim pjesnicima, a časopis je povremeno donosio i prijevode, poput Krležina Ivana Putnika ili Cihlarova Whitmena.

Plamen vodi nekoliko žestokih polemika koje se međusobno prepleću, polariziraju ga naspram aktualne građanske kulture, zrcaleći dinamiku njegovih poticaja. Sukobi s »intendantom Bachom«, »profesorom Prohaskom«, Društvom hrvatskih književnika zametak su Krležine borbe koja nesmanjenom žestinom traje od Hrvatske književne laži do Mog obračuna s njima. Tada će se rasplamsati ona druga, čije su klice u Plamenu bile samo implicirane. Stoga se s pravom o Plamenu može govoriti kao o Krležinu časopisu, ili kako je to kritika običavala - »prvom Krležinu časopisu«. Suvremenici su, poglavito mladež, doživljavali Plamen Krležinim djelom. Taj je dojam također dio aure časopisa avangardističkog naboja, kojemu hrvatski modernitet duguje smjer svojih bitnih silnica a K. iskustvo, što je bilo razlogom njegove »posljednje krize velikog stila«.

LIT.: J. Bogner, Počeci ekspresionizma u hrvatskoj književnosti, Književnik, 1930, 8; S. V. Cihlar, Književnost iza rešetaka, Riječka revija, 1961, 3-4; M. Vaupotić, Hrvatski književni časopisi, u knj. Panorama hrvatske književnosti, Zagreb 1965; M. Lončar, Časopisi hrvatske književnosti od »Vihora« do »Pečata«, Književna istorija, 1969, 6; isti, Krležini književni časopisi, ibid., 1973, 24-26; A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982; Z. Stipetić, August Cesarec, argumenti za revoluciju, Zagreb 1982; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; G. Slabinac, Hrvatska književna avangarda, Zagreb 1988; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I—III, Zagreb 1989. IV-VI, Zagreb 1993; M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.

Vl. Bo.