Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

PLATON, grčki filozof (Atena, <— 427 - Atena, <—347). Pod njegovim je imenom očuvano četrdesetak tekstova od kojih se danas autentičnima smatraju 26 filozofskih rasprava i 3 pisma. Za Platona je pojavni svijet odraz svijeta ideja. Ideje su trajne i nepromjenljive, a najviša je među njima ideja dobra. Čovjekovu spoznaju ideja omogućuje duša, koja je prije sjedinjenja s tijelom boravila u njihovu svijetu. Umjetnost je za Platona oponašanje (mimeza) pojavnoga svijeta i kao takva daleko je od istine, tek sjena sjene. Njegova zamisao idealne zajednice odbacuje pjesništvo iz odgojnih razloga.

Iako se u mnogim Krležinim ogledima iz kulturne povijesti Platonovo ime i nauk pojavljuju kao kulturne činjenice, njegovo se zanimanje filozofom može uvjetno svesti na dva osnovna razloga. Prvi je vezan uz spoznajnoteorijske probleme, a drugi uz položaj umjetnosti u Platonovu filozofskom promišljanju idealne zajednice. Na Krležin odnos prema Platonu svakako utječu njegov pogled na svijet i stav spram idealizma u filozofiji uopće. Idejama je posvetio i zasebnu pozornost u jednom od svojih razgovora. Tako će u ogledu Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji (Delo, Beograd 1956, 11), gotovo parodirajući Platonove ključne stavove, njegov spoznajnoteorijski nauk nazvati maglom. Osim toga, K. drži da iz okretanja Platonova obrasca proizlazi vulgarnomaterijalistička pozicija prema kojoj su ideje tek puki odraz stvarnosti. Platonovim se određenjem umjetnosti K. potanje zanimao u dnevničkim zapisima iz 1940, dovodeći ga pritom do krajnjih konzekvencija. Po njemu je Platon »snizio poeziju do animalnih poriva«, učinio je »nedoraslom dječjom igrom« i »rabotom nedostojnom čovjeka«, a umjetnika pretvorio u varalicu. Suvišnost umjetnosti, osim što je osjetilna smetnja spoznaji, ogleda se i u činjenici da ne propovijeda nikakav moral (»ona je nemoralna bludnica«), da nema nikakva uvjerenja ni razloga postojanja. U tome K. vidi »anticipaciju dosadne tolstojevštine« koja je estetički podudarna »sa suvremenim pseudosocijalističkim hagiografskim propisima«. K. drži da Platon nije imao pravo kad je ljepotu sveo na vanjštinu jer umjetničko promatranje znači oduhovljeno gledanje bitnog.

BIBL. M. K.: Književnost danas, Republika, 1945, 1-2; O bogu, Eseji IV, SDMKZ, sv. 21, Zagreb 1963; Ideje, ibid.; O poeziji, Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972.

De. D.