Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

PRICA, Ognjen, publicist (Ilidža, 27. XI. 1899 - Zagreb, 9. VII. 1941). Studirao je u Zagrebu i Beču, nakratko profesor matematike i fizike u Sarajevu, potom se posvetio politici. Član izvršnih tijela KPJ i urednik Borbe (1928-29), početkom 30-ih godina duže je vrijeme bio utamničen. Djelujući pred rat u Agitpropu KPH, kao autor i urednik (Znanost i život, Izraz) zastupao doktrinarne teze službene partijske linije. Ustaški ga je režim zatekao u internaciji te je ubrzo pogubljen. Prica je bio jedan od ključnih aktera tzv. sukoba na književnoj ljevici, oba su njegova spisa (Recepti, propisi i dogme, 1939; Barbarstvo Krležinog »Antibarbarusa«, 1940) protiv shvaćanja o znanstvenoj slici svijeta i umjetnosti izlaganih u Pečatu uvrštena u Književne sveske, kojima se komunistička partijska struktura odrekla ne samo toga intelektualnog kruga nego i Krleže. U svom prvom prilogu Prica Krležu nije uvrstio u »mjesečare i šarlatane« koji ne umiju dijalektički misliti, štoviše čudi se zašto »on svojim imenom i autoritetom pokriva te štetne pojave«, priznajući značenje njegova »književnog djela« za »napredni pokret«, zapravo pozivajući ga da prepozna pravu stranu i korist koju bi od nje imao. K. je takve ponude raspravio izravno s partijskim vrhom, ali se u Dijalektičkom antibarbarusu posvetio najprije i temeljito, na nekoliko araka, Pricinu pisanju. Krležina je raščlamba izvedena u duhu njegove polemičke metode, načelno, logički, sa stilografskom egzekucijom. Donoseći gotovo čitav Pricin članak, postupno raščlanjuje segmente kako bi dokazao da ni sam autor ne može vjerovati u ono što potpisuje. Zaključak je k tome osoban, o »simpatiji« koja se na žalost topi, bio je »čovjek izvan svake diskusije intelektualno sređen, moralno čist, čovjek simpatičan, drag i pouzdan«, no sve se to potrošilo u »demagoškoj grmljavini«. U Pricinoj replici nije više bilo prostora za kompromise. Tvrdeći da ne pretendira sam donijeti prave ocjene Krležina pisanja iz dijalektičkomaterijalističke perspektive, ostaje pri frazi o njegovoj »književnoj veličini«, upitnoj već po tome što je »apologet mahizma, larpurlartizma i surrealizma«. Tako je Prica »prejudicirao sve ono što će biti izrečeno u Književnim sveskama« (Lasić), sukob je kulminirao, s nepovratnim udaljavanjem. Iz Krležinih dijarijskih reminiscencija može se zaključiti da K. i Prica više nisu kontaktirali.

Vl. Bo.