Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

PSIHOANALIZA, posebna grana psihologije i psihoterapijska metoda u neuropsihijatriji, pojavljuje se na početku XX. st. Njezin začetnik S. Freud polazi u svojoj teoriji i terapijskoj praksi od ambivalentne ljudske prirode: čovjek je istodobno »Naturwesen« i »Gesellschaftswesen«, prirodno i društveno biće, a jezgra psihičkih aktivnosti proizlazi iz seksualnog instinkta (»Lustprinzip«) i destruktivnog nagona ka smrti (»Todestrieb«). Psihički život čovjeka podliježe kompleksnoj regulaciji različitih slojeva svijesti: nesvjesnog (»Das Unbewußte«), podsvjesnog (»Es«), individualne svijesti (»Ich«) i autoritativne snage društva, super-ega (»Über-Ich«). Posljednji sloj djeluje i kao moralna kontrola, te dovodi do potiskivanja nižih psihičkih nagona i sublimacije seksualnog nagona. Snaga libida može biti sublimirana i kulturnoetičkim djelovanjem. Psihoanaliza kao psihoterapijska metoda interpretira sadržaje podsvijesti, te na temelju potisnutih doživljaja (načelo »Verdrängung«), osobito onih iz djetinjstva, nastoji dovesti pacijenta do spoznaje o duševnim poremećajima i navesti ga da »odreagira« (»abreagieren«). Neki Freudovi nastavljači kritizirali su neegzaktnost i jednostranost njegove metode, te naglašavali autonomiju individualnog djelovanja (npr. A. Adler, utemeljitelj individualne psihologije). Prvih desetljeća XX. st. psihoanaliza je imala velik utjecaj na književnost i umjetnost, posebno na surrealizam, kao originalan postupak poniranja u duboke, mračne slojeve svijesti i tumačenja kulturnih procesa.

Krleža nije napisao ni jedan cjelovit tekst o psihoanalizi, pa se njegovo stajalište može rekonstruirati tek iz uzgrednih spominjanja S. Freuda, najčešće u esejima iz 30-ih godina (O Marcelu Proustu, Lirika Rainera Marije Rilkea, O nemirima današnje njemačke lirike, Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, Stefan George, Smrt Jakoba Wassermanna, Enuresis kraygherio-tsancariana), a osobito iz opširnije bilješke o Freudu u Tumaču imena i pojmova u Evropi danas (Zagreb 1935). Osvrćući se na Freudovu raspravu Das Unbehagen in der Kultur (1930) K. reducira Freudovu psihoanalitičku metodu na uvide sukladne njegovim vlastitim tezama o dihotomiji ljudske prirode i negativnoj antropologiji, a koji se provlače podjednako njegovim fikcionalnim, esejističkim i kritičkim tekstovima: da je čovjek divlja zvijer ukroćena civilizacijskim okovima, istodobno gorila i umjetnik. Ispravno primjećuje da Freud kao ispitivač dubinskih slojeva ljudske svijesti ima značajne prethodnike, osobito u filozofiji volje A. Schopenhauera. U razgovorima s P. Matvejevićem (1969) K. navodi i ispovijest kao anticipaciju psihoanalitičkog postupka. U istom dijalogu govori o tipologiji heroja ždanovističko-staljinističke estetike kao opreci tipu čovjeka kakva pruža psihoanaliza, socrealističku voštanu lutku s jedne strane i čovjeka »sa svim ljudskim mutnim, egoističnim, agresivnim, libidonoznim sklonostima« s druge. Odričući »freudizmu« donekle izvornost, ali respektirajući Freudov velik doprinos u istraživanju ljudske ličnosti, K. ne pokazuje veliko zanimanje ni za znanstvene aspekte tog fenomena, ni za njegovu integraciju u vlastitu umjetničku praksu. Ne sudjeluje u aktivnoj recepciji psihoanalize kod lijevih intelektualaca (A. Cesarec objavljuje 1932. studiju Psihoanaliza i individualna psihologija, u kojoj ipak ističe problematičnost psihoanalize i priklanja se Adlerovu modelu), a surrealizam odbacuje kao umjetnički postupak. Nesklon pomodnim trendovima i tendenciji u književnosti, K. vjerojatno i u psihoanalizi vidi tek jedan iritantan institucionalizirani političko-estetski diskurz, uz to i pomodnost, koju su osobito prihvatili marksisti. U literaturi o Krleži isticana teza (najlucidnije u raspravi J. Wierzbickog) o očevidnosti psihoanalitičkog postupka osobito u Djetinjstvu u Agramu, Baladama Petrice Kerempuha, Povratku Filipa Latinovicza i u dnevničkoj prozi, upućuje na problem dostatnog prepoznavanja tog fenomena. K. u navedenim djelima, i ne samo u njima, svakako rabi na sadržajnom i formalno-stilskom planu postupke koji su bliski ili slični teorijskim aspektima psihoanalize: literariziranje i tumačenje snova, poniranje u dubinske slojeve (pod)svijesti i njihovo pažljivo raščlanjivanje, reminiscenciju i bogatu refleksiju, kritiku kulture i naglašavanje načela životne neposrednosti. Sve su to pak genuini umjetnički postupci, koji su u estetskoj praksi egzistirali i davno prije psihoanalize. Oni pak elementi književnog prosedea koji su u književnopovijesnom smislu tipični za književnost pod utjecajem psihoanalize (izrazito u surrealizmu), kao hermetičnost pjesničkog jezika, nelogičnost uopće, nepovezanost, metaforičnost umjesto logične povezanosti, prodor iracionalizma, Krleži su strani i samo se u ranim dramama mjestimično pojavljuju (Hrvatska rapsodija, Cristoval Colon, Michelangelo Buonarroti). Povezivanje psihoanalize i marksizma kao revolucionarne analitičke osnove za kritiku građanske svijesti, kakvu je prakticirao A. Breton a preuzeli su je srpski nadrealisti (M. Ristić, K. Popović), suprotna je Krležinu temeljnom estetskom uvjerenju o apsolutnoj autonomiji umjetnosti.

BIBL. M. K.: O Marcelu Proustu, Književna republika, 1927, knj. IV, br. 2 i 3-4; Lirika Rainera Marije Rilkea, Hrvatska revija, 1930, 11 i 12; O nemirima današnje njemačke lirike, ibid., 11; Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, Zagreb 1933; Stefan George, Danas, 1934, knj. I, br. 2; Smrt Jakoba Wassermanna, ibid., br. 3; Enuresis kraygherio-tsancariana, Pečat, 1939, 3.

LIT.: P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969 (prošireno izd. 1982); J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; B. Kovačević, Recepcija psihoanalize na međuratnoj jugoslavenskoj ljevici, Republika, 1987, 5-6 i 7-8; M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.

Ma. Sta.