RAČIĆ, Josip

RAČIĆ, Josip, slikar (Zagreb, 22. III. 1885 - Pariz, 20. VI. 1908). Litografsko crtanje učio u Zagrebu, slikarstvo u Münchenu u školi A. Ažbea (1904) i na Akademiji likovnih umjetnosti (1905-08). Predvodio grupu đaka koju su nazvali hrvatskom školom (Račić, Kraljević, Becić) kada se, isticanjem Maneta, suprotstavio H. Habermannu i münchenskom akademizmu. Ostvario je antologijska djela hrvatskog slikarstva s početka XX. st. (Gospođa u crnom, Gospođa u bijelom, Autoportret, Majka i dijete, Pont des Arts i dr. nastala 1907-08).

Zanimanje šire javnosti za stvaralaštvo J. Račića, gotovo zaboravljeno nakon prvih biografskih zapisa B. Lovrića i J. Kosora (1908), pokrenuo je Lj. Babić postumnom izložbom (1920), a Krleža svojom studijom O smrti slikara Josipa Račića (Književnik, 1928, 8). Zadivljen nadarenošću i zanesenošću tog dječaka koji se iz litografske radionice V. Rožankowskoga uputio sam, bez ičije pomoći, u München, a zatim i u Pariz da izuči slikarstvo, osvrće se i na naše kulturne prilike i umjetnički ukus u vremenu I. Kršnjavoga, simbolizma i secesije, obilježen anegdotama, alegorijama i političkim parolama. Stoga Račićevu likovnom izrazu utemeljenu na dostignućima W. Leibla, E. Maneta, na iskustvima impresionizma i težnjama »čistom« slikarstvu K. daje posebno značenje. Ističe njegovo suvereno vladanje slikarskom materijom, tonskom modelacijom i vrijednostima boje (Starac u plein airu), a od platna »dobrih kao Leibl« portrete u Modernoj galeriji. Analizira njegov Autoportret i radove iz posljednje pariške faze: akvarele trgova (Are de Triomphe), parkova i mostova na Seini, te sliku Pariza (Pont des Arts) »što ga je štampalo Društvo umjetnosti«. U kasnijim osvrtima na Račićevo nerazjašnjeno samoubojstvo (Uz slike Vladimira Becića, Hrvatska revija, 1929, 1) razmatra i mogućnost da je mladi slikar, koji je u Louvreu kopirao Velazqueza i Goyu, bio obeshrabren spoznajom o pedesetogodišnjem zakašnjenju kada je s »Manetom kao idealom« došao u Pariz Matissea i »razbuktalog fauvizma« (Petar Dobrović, Zagreb 1954). Pjesničku paralelu slikarstvu fauvizma M. Peić prepoznaje u stihovima Krležina Pana, a u Račićevu Parizu sivih boja i tonova »grad kakav će kasnije slikati A. Marquet i M. Utrillo«.

M. Pet.