RAČKI, Franjo

RAČKI, Franjo, svećenik, povjesničar i političar (Fužine, 25. XI. 1828 - Zagreb, 13. II. 1894). Isprva profesor teologije u Senju, Strossmayerovim zauzimanjem odlazi 1857. u Rim proučavati povijest. Uz njega je i jednim od utemeljitelja Narodne stranke. Bio je urednik Pozora i saborski zastupnik u tri navrata, a 1866. izabran je za prvog predsjednika Akademije; kanonikom postaje 1876. Kao političar zastupao je program kulturnoga i narodnog jedinstva južnoslavenskih naroda. Kao povjesničar napisao je niz temeljnih monografija, a sustavnim publiciranjem brojnih važnih povijesnih izvora zasnovao je modemu hrvatsku medievalistiku.

Dvojeći o karakteru mnogih Strossmayerovih kulturnih i političkih zamisli, Krleža je u tom kontekstu često spominjao i Račkoga. Držeći kako su biskupove kulturne akcije neprimjerene socijalnom stanju naroda, on u eseju Deset krvavih godina, u odlomku U sjeni genijalnog biskupa (Deset krvavih godina, Zagreb 1937), polemizira s pojmom tzv. hrvatske civilizacije kao narodne svetinje. U dijalogu između Mladića i Sjene, Sjena govori: »To su sve fraze, moj mladiću, svega toga nema! (...) To su izmislili Kukuljević-Sak-cinski, Rački, Šulek, Šenoa. To je niz malograđanskih dekoracija...« U eseju Stjepan Radić u Beogradu (Deset krvavih godina, Zagreb 1957), K. je još izravniji: »Toskansko jugoslavenstvo Strossmayera i Račkoga, taj kabinetski iluzionizam elite«, potpuno je strano ljudima iz naroda koji »o tim gospodskim, biskupskim konverzacijama nisu imali, nažalost, ni pojma«.

Pišući, međutim, o Račkome kao povjesničaru, K. ga ocjenjuje kao jednoga od onih znanstvenika koji su stvarali našu historiografiju, premda se u njoj pojedina »feudalna lica« uzdižu do »formule nacionalne svijesti u periodu kada nacionalne svijesti nije ni bilo«, barem ne u smislu XIX. st. (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Deset krvavih godina, Zagreb 1957). Još 1917, mladog su se Krleže duboko dojmili radovi Račkoga o Crkvi bosanskoj, te mu se čini paradoksalnim što je »baš jedan zagrebački kanonik osjetio bogumile« (Iz davnih dana. Fragmenti dnevnika iz 1916-1917-1918-1919, Forum, 1972, 3). Utvrđujući pozitivno značenje F. Račkoga, K. zaključuje kako taj visoki crkveni dostojanstvenik »od svih naših historika ima najviše nacionalnog karaktera« (Prije trideset godina, Republika, 1947, 11).

Ni. Pk.