RAČKI, Franjo

traži dalje ...

RAČKI, Franjo, svećenik, povjesničar i političar (Fužine, 25. XI. 1828 - Zagreb, 13. II. 1894). Isprva profesor teologije u Senju, Strossmayerovim zauzimanjem odlazi 1857. u Rim proučavati povijest. Uz njega je i jednim od utemeljitelja Narodne stranke. Bio je urednik Pozora i saborski zastupnik u tri navrata, a 1866. izabran je za prvog predsjednika Akademije; kanonikom postaje 1876. Kao političar zastupao je program kulturnoga i narodnog jedinstva južnoslavenskih naroda. Kao povjesničar napisao je niz temeljnih monografija, a sustavnim publiciranjem brojnih važnih povijesnih izvora zasnovao je modemu hrvatsku medievalistiku.

Dvojeći o karakteru mnogih Strossmayerovih kulturnih i političkih zamisli, Krleža je u tom kontekstu često spominjao i Račkoga. Držeći kako su biskupove kulturne akcije neprimjerene socijalnom stanju naroda, on u eseju Deset krvavih godina, u odlomku U sjeni genijalnog biskupa (Deset krvavih godina, Zagreb 1937), polemizira s pojmom tzv. hrvatske civilizacije kao narodne svetinje. U dijalogu između Mladića i Sjene, Sjena govori: »To su sve fraze, moj mladiću, svega toga nema! (...) To su izmislili Kukuljević-Sak-cinski, Rački, Šulek, Šenoa. To je niz malograđanskih dekoracija...« U eseju Stjepan Radić u Beogradu (Deset krvavih godina, Zagreb 1957), K. je još izravniji: »Toskansko jugoslavenstvo Strossmayera i Račkoga, taj kabinetski iluzionizam elite«, potpuno je strano ljudima iz naroda koji »o tim gospodskim, biskupskim konverzacijama nisu imali, nažalost, ni pojma«.

Pišući, međutim, o Račkome kao povjesničaru, K. ga ocjenjuje kao jednoga od onih znanstvenika koji su stvarali našu historiografiju, premda se u njoj pojedina »feudalna lica« uzdižu do »formule nacionalne svijesti u periodu kada nacionalne svijesti nije ni bilo«, barem ne u smislu XIX. st. (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Deset krvavih godina, Zagreb 1957). Još 1917, mladog su se Krleže duboko dojmili radovi Račkoga o Crkvi bosanskoj, te mu se čini paradoksalnim što je »baš jedan zagrebački kanonik osjetio bogumile« (Iz davnih dana. Fragmenti dnevnika iz 1916-1917-1918-1919, Forum, 1972, 3). Utvrđujući pozitivno značenje F. Račkoga, K. zaključuje kako taj visoki crkveni dostojanstvenik »od svih naših historika ima najviše nacionalnog karaktera« (Prije trideset godina, Republika, 1947, 11).

Ni. Pk.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

RAČKI, Franjo. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2039>.