RADIĆ, Stjepan

RADIĆ, Stjepan, političar i narodni učitelj (Trebarjevo Desno, 11. VII. 1871 - Zagreb, 8. VIII. 1928). Školovao se u Zagrebu, Pragu, Budimpešti i Parizu, gdje je 1900. diplomirao na Visokoj školi političkih znanosti s tezom o suvremenoj Hrvatskoj. U svojoj je publicističkoj i političkoj djelatnosti polazio od zajedničkih protunagodbenih stavova hrvatske opozicije, ali je pod utjecajem Masaryka i njegove politike »malih koraka« odbacivao nedjelotvornu državnopravnu retoriku u prilog osvještavanju seljačkog staleža. Radićeva »seljačka politika«, utjelovljena u Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci (HPSS), koju je osnovao 1904. s bratom Antom, u seljaku vidi autentičan narod suprotstavljen stranom i proleteriziranom gradu.

Unatoč progonima i zatvorima, koje je iskusio kao protivnik unionističkih režima, Radić je u svojim javnim nastupima pomirio politiku austroslavizma (restrukturiranje Austro-Ugarske u pravcu ravnopravna sudjelovanja slavenskih naroda u svim državnim i gospodarskim poslovima) i neoslavizma (oslonac na Rusiju i druge slavenske države i narode izvan Monarhije). Zato je ujedno borac za »narodno jedinstvo« Srba, Hrvata i Slovenaca (javno se 1902. suprotstavlja protusrpskim demonstracijama u Zagrebu), te protivnik »novog kursa« i Supilova oslanjanja na ugarsku opoziciju, ali i uvjereni protivnik političkog jugoslavizma.

U jesen 1918. protivnik je bezuvjetnog ujedinjenja sa Srbijom, počinje zagovarati očuvanje hrvatske državnosti u okviru republikanskoga političkog uređenja, te kao član Središnjeg odbora Narodnog vijeća predlaže konfederativnu državu u koju bi Srbija i Crna Gora ušle kao jedna naspram pet članica iz bivših austrougarskih zemalja (Slovenija, Hrvatska-Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Vojvodina) sa srpskim kraljem kao jednim od triju regenata (uz hrvatskog bana i predsjednika Slovenskog narodnog vijeća). Jedini je član Središnjeg odbora protiv prijedloga za ujedinjenje, te premda izabran u delegaciju od 28 članova koja je sa srbijanskim vođama trebala pregovarati o ujedinjenju, ne putuje s delegacijom u Beograd.

Poslije ujedinjenja Radić se koristi novim izbornim provizorijem, kao i razočaranjem hrvatskih seljačkih masa u beogradsku politiku, za izbijanje u prvi plan hrvatske oporbe. Zagovara republikanizam (u veljači 1919. HPSS postaje Hrvatska republikanska seljačka stranka, HRSS), te traži hrvatsku konstituantu i uspostavljanje hrvatske seljačke i mirotvorne republike. Zbog svojih stavova i brzog rasta HRSS među seljačkim masama u gornjoj Hrvatskoj, Radić je izložen progonima. U zatvoru provodi 11 mjeseci do izbora za Ustavotvornu skupštinu, na kojima HRSS postiže 50 mandata u Hrvatskoj i Slavoniji, a time i primat u hrvatskoj politici. Radić i HRSS ne sudjeluju u radu Ustavotvorne skupštine i ne priznaju centralistički Vidovdanski ustav (1921). Sa zajedničarima i frankovcima Radić stvara Hrvatski blok, a potom federalistički blok sa slovenskim i bošnjačkim autonomistima te Davidovićevim demokratima. Nakon izbora 1923. postiže dogovor s Pašićevim radikalima (Markov protokol), te nastavkom nesudjelovanja u radu skupštine pomaže održavanje radikalske parlamentarne većine.

Sredinom 1923. tajno odlazi u inozemstvo u nadi da će u međunarodnoj politici naći saveznike za hrvatska nacionalna traženja. Razočaran zapadnim državnicima, svoju turneju završava u Moskvi, gdje 1924. učlanjuje HRSS u Krestinternu (Seljačka internacionala). Vraća se u domovinu i uskoro pada pod protukomunističke zakone. U zatvoru je za skupštinskih izbora u veljači 1925, u kojima HRSS postiže nove izborne uspjehe. Unatoč tomu, Radić se odlučuje na sporazum s radikalima, priznaje Monarhiju (novo ime stranke je jednostavno Hrvatska seljačka stranka, HSS) i Vidovdanski ustav, te potom ulazi u Pašićevu vladu. Radićeva »kapitulacija« izložila ga je napadima ljevice i beskompromisnih nacionalista, no nije u biti promijenila njegovu oporbenu taktiku.

Neprirodni savez s radikalima dokinut je u travnju 1927, što otvara novi val sukoba s centralističkom politikom. Radić se otvara opoziciji u Crnoj Gori, Makedoniji pa i Srbiji, a 1927. stvara koaliciju s Pribićevićevim nezavisnim demokratima - strankom Srba u Hrvatskoj. Zaoštravanjem političkih konfrontacija izložen je prijetnjama i napadima. Na vrhuncu krize žrtvom je skupštinskog atentata (20. VII. 1928), a od zadobivenih rana umire nakon šest tjedana. Radić je prvi političar hrvatske oporbe u kraljevskoj Jugoslaviji, tribun koji je politički opismenio hrvatsko selo i vođa završne faze hrvatske nacionalne konsolidacije. Predstavljao je dinamični splet liberalne demokracije i agrarnog populizma, s primjesama lijevih kolektivističkih ideja. Unatoč njegovu izuzetnu značenju u nacionalnoj povijesti i razvoju demokratskih ideja u Hrvatskoj, njegova je seljačka ideologija bila retrogradna pa prema tome nije bitno pridonijela modernizaciji zemlje.

Krležin stav prema Radiću strogo je podređen aktualnoj politici. Zato i članak O Stjepanu Radiću (kasnije objavljen pod naslovom Stjepan Radić u Beogradu) iz Književne republike (1926) kipti gnjevom (»nekoliko možda gorkih riječi«) prema novopečenomu kraljevskom ministru poslije njegove »kapitulacije«, odbacivanja republikanizma, prihvaćanja Vidovdanskog ustava i ulaska u Pašićevu vladu. Uz pomoć ranije Cesarčeve studije (1923) K. riše »portrait ove fatalne ’historijske ličnosti’«. On uviđa da je Radić bio »prvi čovjek koji je shvatio da seljačke mase oko Stubice i Klanjca imaju svoju vlastitu tradiciju i svoju vlastitu, seljačku tristagodišnju prošlost Matije Gupca«, da je Radić, štoviše, »otkrio tajnu za novu formulu hrvatske politike«, te da je »nesumnjivo nadaren inaugurator suvremene političke formule«, ali mu u isto vrijeme poriče stalnost, spremnost za širenje agrarne solidarnosti masa »na čitavom terenu ove zemlje«, te političku domišljatost koja bi mu pomogla izbjeći »duboki lom« oportunističkog klečanja pred beogradskim vlastodršcima. Krležina antipatija u biti je rezultat Radićeva protumarksističkog stava, premda ne i protusocijalnoga.

K. je u njemu vidio tipično »siromašno seljačko dijete, kaputaša u prvoj generaciji«, dobra i bistra đaka sa svim ograničenjima hrvatske provincijalne sredine, kompilatora nespremna za kritički pristup konzervativnim vrijednostima, te netipičnog predstavnika »napredne Inteligencije« po tome što je Radić, u nekim razdobljima svoje javne djelatnosti, doista djelovao revolucionarno. Ipak, K. zamjera Radiću upravo ono što je Radić smatrao svojom najvećom povijesnom zaslugom. Naime, tijekom rata, »osjetivši kako se narod stao valjati sve ljevije, da bi zaustavio boljševizaciju hrvatskih masa (...), razvio je svoj republikanski barjak, barjak konzervativnog, legitimističkog desnog skretanja«.

Razočaranje u Radića i njegove »demagoške i maglene« teze ne umanjuje Krležino priznanje čovjeku koji je »punih dvadeset godina izdržao s masama« te uživao potpuno povjerenje bez obzira jesu li njegove »mirotvorne« i »republikanske« krilatice bile posve razumljive seljačkom auditoriju. Zato je i Radićev oportunizam bio uspješniji od jugorojalističke politike »hrvatske liberalne i napredne Inteligencije«, ali, može se zaključiti, i od politike ljevice, koja još uvijek nije uspjela objasniti Stubici i Granešini da i Radić »spada među 'pokvarene gospodske kaputaše'«. Upravo je taj element naglašen u Krležinim Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935, gdje se može naći i Krležino objašnjenje: »Socijalizam u Hrvatskoj postao je nemoćan spram prodora radićevštine. Zašto? Zato, jer je u pitanju državnog ujedinjenja Stjepan Radić zauzeo otvorenije, neuvijenije i iz masovne perspektive istini bliže stanovište.«

K. je 1926. slutio da će Radić, kao »naivni tamburaš, koji igra narodno kolo s mečkama (...) obrati bostan, po dubljim zakonima kapetana Đere«. I kad je Radić doista podlegao ranama zadobivenim u skupštinskom atentatu, Krležin nekrolog u Književniku u rujnu 1928. odjekuje disonantno od ranijih osuda. Ovdje je Radić Praslaven poput Križanića, te jednako licitarski bezazlen. Ironija je da su ubojice oborili jedinu političku glavu »koja bi mogla iskonstruirati romantičnu i slavensku konstrukciju mosta između Zagreba i Beograda«.

Taj nam nekrolog omogućuje uvid u one Krležine osjećaje koje je najčešće krio: »Čitav tridesetgodišnji kompleks pojave Radićeve može se u raznim fazama trajanja promatrati s lijeva i s desna, pozitivno i negativno; ali netko, tko za one panične zvonjave u ponoći između osmog i devetog kolovoza godine dvadeset i osme nije osjetio, da je umro jedan romantični ljubavnik Hrvatske, taj nema pojma o ovoj našoj psihološkoj malograđanskoj čežnji za hrvatskom slobodom. Ovi dani Radićeve posmrtne slave manifestirali su vidljivo, da mu je narod njegovu iskrenu ljubav vratio ljubavlju. On je bio jedan od rijetkih hrvatskih političara, kome je bilo suđeno, da ga ponese elementarna simpatija čitavog naroda, punim jedrima apoteoze na odru.«

BIBL. M. K.: O Stjepanu Radiću, Književna republika, 1926, knj. III, br. 1; Ante Starčević o Štrosmajeru, ibid., knj. III, br. 6; Stjepan Radić. 8. VIII. 1928, Književnik, 1928, 6; Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7; Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14-15, Zagreb 1957.

LIT.: R. Herceg, Seljački pokret u Hrvatskoj, Zagreb 1923; A. Hikec, Radić: Portrait historijske ličnosti, Zagreb 1926; M. Marjanović, Stjepan Radić, Beograd 1937; J. Horvat, Politička povijest Hrvatske 1918-1929, Zagreb 1938; P. Preradović, Die Kroaten und ihre Bauernbewegung, Beč 1940; Lj. Vuković-Todorović, Hrvatski seljački pokret braće Radića, Beograd 1940; R. Horvat, Hrvatska na mučilištu, Zagreb 1942; R. G. Livingstone, Stjepan Radić and the Croatian Peasant Party, 1904-1929 (disertacija), Sveučilište Harvard, 1959; V. I. Freidzon, Social’no-političeskie vzgljady Antuna i Stjepana Radičei v 1900-h godah i vozniknovedenie horvatskoj krest’janskoj partii (1904-1905), Učënye zapiski Instituta slavjanovedenija (Moskva), 1960, 20; F. Čulinović, Jugoslavija između dva rata, Zagreb 1961; Z. Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967; H. Matković, Stjepan Radić i Svetozar Pribićević u jugoslavenskoj politici od ujedinjenja do šestojanuarske diktature, Jugoslovenski istorijski časopis, 1969, 4; B. Krizman, Stjepan Radić i Hrvatska pučka seljačka stranka u prvom svjetskom ratu, Časopis za suvremenu povijest, 1970, 2; V. Košćak, Mladost Stjepana Radića, Hrvatski znanstveni zbornik, 1971, 2; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika, Zagreb 1988; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

Io. B.