RISTIĆ, Ljubiša

RISTIĆ, Ljubiša, kazališni redatelj i političar (Priština, 8. XII. 1947). Diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1972. Zbog šezdesetosmaške reputacije bilo mu je zapriječeno režirati u Beogradu pa karijeru nastavlja izvan Srbije (Ljubljana, Zagreb, Split i dr.). Zastupajući tezu o »jedinstvenom jugoslavenskom kazališnom prostoru«, zalaže se za kazalište izvan institucija, formirajući neku vrstu kazališnog pokreta KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teater). Imenovan 1985. ravnateljem Narodnog pozorišta u Subotici, okuplja mlade glumce i redatelje iz cijele Jugoslavije, gajeći nekonvencionalni repertoar na srpskom, madžarskom, hrvatskom, albanskom i romskom jeziku. Na Palicu od 1986. organizira ljetno kazalište na otvorenom; 1987. osniva festival Grad Teatar u Budvi; 1988. preuzima na dvije sezone i vođenje Srpskoga narodnog pozorišta u Novome Sadu. Uoči raspada Jugoslavije sve više se politički angažira s pozicija integralnog jugoslavenstva. Početkom 90-ih godina djelatan je u UJDI-u (Ujedinjena jugoslavenska demokratska inicijativa); predsjednik je JUL-a (Jugoslovenska ujedinjena levica).

U kazalištu zastupa postmodernističku poetiku, prekrajajući dramaturški djela po mjeri svojih vizija, u neuobičajenim prostornim i mizanscenskim suodnosima, te snažnim scenskim slikama. Izdvajaju se njegova autorska ostvarenja Tako, tako, prema novelama M. Kovača (ljubljansko Gledališče Pekama, 1974) i Misa u a molu, prema Grobnici za Borisa Davidoviča D. Kiša (Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana, 1980), praizvedbe drama D. Jovanovića (Oslobođenje Skoplja, zagrebački CEKADE, 1978; Karamazovi, KPGT u Zagrebu, 1981; Vojna tajna, KPGT u suradnji s HNK Split, na Splitskom ljetu, 1983), te Kamov, smrtopis S. Šnajdera u HNK 1978. Od svjetske klasike ističu se njegove režije Eshilovih Perzijanaca (Slovensko mladinsko gledališče, 1980), Shakespeareova Hamleta (HNK u Splitu, 1981) i Richarda III (na Palicu, 1986), Moliereova Don Juana (na Palicu, 1987).

Ristić se u tri navrata poduhvatio Krležinih djela. U Splitu je 1977. s dramskim ansamblom Splitskog ljeta postavio Michelangela Buonarrotija u prostoru nagorjeloga gledališta HNK, s B. Cavazzom u naslovnoj ulozi. Predstava je izvođena u cijeloj visini gledališta, montažom ekspresivnih scenskih slika zgusnutim u dva sna koja razdvaja kratki Michelangelov razgovor s famulusom na talijanskome. Ristić je taj svoj postupak označio neobarokom. Potom, polazeći od zapisa Pijana novembarska noć 1918, u dramaturškoj suradnji s B. Pavićević i potpisujući režiju zajedno s koreografkinjom N. Kokotović, Ristić je u Meštrovićevu kašteletu, u koprodukciji HNK Split i CEKADE-a postavio 1918, koristeći se obilnim dokumentarnim materijalom iz doba stvaranja Kraljevine SHS. Bio je to svojevrstan scenski esej u kojem se ironično, sardonično i groteskno prikazivala laž građanskog jugoslavenstva, u potrazi za nekom drukčijom kulturom zajedništva. Obilježavajući stogodišnjicu Krležina rođenja, Ristić je 1993. u Narodnom pozorištu u Subotici postavio Kristofora Kolumba, potpisujući predstavu kao redatelj, scenograf i kostimograf. Naslovnu ulogu tumačio je M. Krivokapić, s dva Nepoznata - B. Isakovićem i M. Tukom. Tu »fantaziju na zadanu temu« ostvario je na nepokretnom brodu, s velikim pokretima masa i snažnom patetikom.

LIT.: D. Foretić, Borba sa stvarima, Zagreb 1986.

D. For.