RISTIĆ, Marko

RISTIĆ, Marko, književnik (Beograd, 20. VI. 1902 - Beograd, 12. VII. 1984). Školovao se u Beogradu, Kruševcu i u Švicarskoj. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1925. U srpsku književnost ulazi 1922. kao jedan od pokretača avangardističkog časopisa Putevi. U početnoj fazi stvaralaštva okušava se kao pjesnik (zbirka Od sreće i od sna, 1925), ali se potom sve više bavi esejistikom u kojoj zagovara nadrealističku poetiku te izrasta u glavnog ideologa srpskoga nadrealističkog pokreta. Analizira i prirodu i funkciju umjetničkog čina, socijalni i moralni smisao umjetnosti, napada akademizam i konzervativizam u svim pojavnim oblicima. Eseji mu često imaju otvorenu strukturu: u njima se miješaju fragmenti teorijskog raspravljanja s osobnim dnevničko-memoarskim i beletrizacijsko-fikcionalnim fragmentima. Osobitu važnost imaju njegovi eseji objavljivani u Krležinim časopisima: Moralni i socijalni smisao poezije, Istorija i poezija, Iz noći u noć, koji su nakon rata sabrani u knjizi Istorija i poezija (1962). Važnija su mu djela još Bez mere (1928), Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (u suradnji s K. Popovićem, 1931), Antizid (1932), Turpituda (1938), Književna politika (1952), Prostor-Vreme (1952), Krleža (1954), Tri mrtva pesnika (1954), Ljudi u nevremenu (1956), Od istog pisca (1957), Objava poezije (1964), Hacier Tiempo (1964), Prisustva (1966), Svedok ili saučesnik (1970), Za svest (1977).

Prema Ristićevu zapisu (Fuga Krležiana), on se prvi put susreo s Krležom 1924 (prema Krležinu, pak, kazivanju Čengiću to se dogodilo godinu dana prije) u stanu I. Sekulić u Beogradu kamo je K. povremeno u to doba odlazio, najčešće u posjete prijatelju D. Vasiću. Međutim, u tom trenutku nije došlo do prisnijega kontakta dvojice pisaca koje je dijelila generacijska razlika, a i Krležina nesklonost radikalnijim oblicima književnog eksperimenta kakve je zagovarao Ristić.

Međutim, Ristić s naklonošću prati Krležino književno djelovanje te se 1929. javlja s dva afirmativna teksta o njemu: u listu Politika (11. II) objavljuje prikaz Krležini Glembajevi o drami Gospoda Glembajevi koja se pojavila 1928. u izdanju DHK, a u Letopisu Matice srpske u jednom od nastavaka svoje serije Marginalije (knj. CCCXXII, sv. 2) komentira s naklonošću Krležine aktualne napise o Meštroviću i Mereškovskom. Krleži su se očito ti tekstovi svidjeli jer poziva Ristića na suradnju u svojem budućem časopisu (preko V. Bogdanova 1933. koji posjećuje Ristića u Beogradu, Fuga Krležiana). Potkraj 1933. i početkom 1934. K. dosta vremena provodi u Beogradu pripremajući izlaženje časopisa Danas i od svih članova uredništva najprisnije se druži upravo s Ristićem; to će prijateljstvo snažno obilježiti i književno djelovanje dvojice pisaca sljedećih desetljeća.

U drugom broju časopisa Danas Ristić tiska tekst Jedan nov primer nerazumevanja dijalektike kojim se uključuje u polemiku što se razvila u povodu teksta Quo vadis, Krleža? B. Hermanna. Hermanna optužuje zbog »neumesnosti i zluradosti te nelojalnosti« jer je K. »prvi i možda jedini stvarni stvaralac jedne svesne socijalne sadržine i tendencije sjedinjene sa čovečanskim značajem i umetničkom visinom dela«. K. doista kritizira primitivni utilitarizam naše socijalne literature, ali čini to - tvrdi Ristić - s »revolucionarno materijalističkog stanovišta«. U Krležinoj lirici dominiraju »nihilistička stanja«, ali govoreći o umoru, dosadi i rezignaciji »pesnik ih lišava njihove opresivnosti, oslobađa se njihovog štetnog zakulisnog dejstvovanja, obogaćuje, osposobljava svest, i to ne samo svoju, jer omogućava i čitaocu da se otrese, kroz njihov objektivno fiksiran izraz, onih mutnih nespokojstava koja su štetna i umrtvljujuća samo kad im je sprečeno da dođu do izraza, da se objektiviraju na svetlosti svesti«.

Pokušajem da ostvari sintezu marksističke teorije s nadrealističkom poetikom i psihoanalizom te da argumentima takve estetičke doktrine brani Krležu, Ristić samo produbljuje sukob na ljevici: upravo je Ristić uz Richtmanna onaj Krležin suradnik na čiji se »pogubni« utjecaj najviše upozorava (primjerice, sam generalni sekretar KPJ J. Broz prokazat će 1939. u Proleteru M. Ristića kao »intimusa pariškog trockiste i buržoaskog degenerika Breton-a«). Međutim, K. se Ristića nije odricao. I nakon zabrane i gašenja časopisa Danas oni se neprekidno viđaju, dopisuju i dogovaraju o budućoj suradnji. Upravo je Ristić svojim sugestijama djelovao na Krležu da u proljeće 1938. novelu Mjesečina, koju je pripremao za tiskanje u sklopu svojih Djela u izdanju BNP, proširi u roman Na rubu pameti. Kad su nakon pokretanja časopisa Pečat učestali zahtjevi iz vrha KPJ da se K. distancira od Ristića i ostalih svojih »trockističkih« suradnika, K. tiska Izjavu Miroslava Krleže (Pečat, 1939, 5-6) u kojoj energično brani Ristića, Richtmanna, Bogdanova i Podhorskog ističući kako napade na njih doživljava kao napade na sebe samoga. Do te su izjave J. Broz i vrh KPJ pokušavali Krležu »sačuvati« za ljevicu, svjesni njegova golemoga intelektualnog ugleda i važnosti za lijevi pokret u Jugoslaviji; svrstavajući se uz Ristića i suradnike, K. je ponuđenu mogućnost odstupnice definitivno odbacio. Polemičkim Dijalektičkim antibarbarusom (Pečat, 1939, 8-9) sam sukob K. će dovesti do vrhunca. Središnja je tema Dijalektičkog antibarbarusa obrana M. Ristića i njegova teksta San i istina don Kihota (Pečat, 1939, 1-2), posvećenog smrti pjesnika F. Garcia Lorke. Taj je Ristićev tekst imao velik odjek u javnosti, o njemu su polemički pisali i ugledni lijevi intelektualci poput Price i Keršovanija, ali i niz manje poznatih pisaca (sam K. spominje golemu, »agitski neskromnom glupošću dokumentiranu literaturu« napisanu o tom tekstu). K. zna da u pozadini napada na Ristića nije samo neslaganje s njegovim pogledima na književnost i tumačenje simbolike Don Quijotea već da se Ristića povezuje s Bretonom i trockističkom Četvrtom internacionalom, a zbog pristajanja uz takvog autora i na samoga glavnog urednika Pečata prenosi se optužba za trockizam. Unatoč opasnostima koje takvo etiketiranje u međurat nome komunističkom pokretu nosi, K. se ne distancira od Ristića; štoviše ustvrdit će da su napadi na Ristića prožeti istim onim primitivnim duhom koji je proizveo i tekst Quo vadis, Krleža? Kao primjer neutemeljenih napada na Ristića i Pečat K. odabire tekst O. Price Recepti, propisi i dogme (Izraz, 1939, 9) koji potom opširno logički i stilski analizira i duhovito persiflira. Protiveći se Pricinu zaključku kako Ristić zagovara »logiku kontrarevolucije«, defetizam, »aristokratsko otuđivanje od masa«, K. tvrdi suprotno: Ristić govori o pobjedi Budućnosti, o tome kako je društvena elita neprijatelj i otimač kulture i kako Lorkina smrt simbolizira zločin počinjen nad španjolskim narodom u građanskom ratu. Braneći Ristića od optužbi da zagovara iracionalnost u umjetnosti i larpurlartističko distanciranje od socijalne tendencije, K. tvrdi da »Marko Ristić pledira za zaronjavanje u opšte biće društvenog života’, za ’sve određeniju društvenu svest poezije’, za onaj stepen društvene i poetske svijesti, na kome se socijalno znade što se pjesnički i književno hoće«. Tom obranom K. izravno brani i svoju estetsku poziciju književnika koji ne želi žrtvovati specifične estetske vrijednosti utilitarnom ideologijskom angažmanu, već nastoji ostvariti sintezu estetskoga i socijalnoga. Braneći Ristićevo tumačenje simbolike lika don Quijotea u drugom dijelu Antibarbarusa, K. ironizira Zogovićeve sim-plifikacije i neznanje.

Usporedo s Krležinim obranama Ristićevih stavova, i Ristić brani Krležu: u Pečatu (1940,13-15), u tekstu Nesavremena razmatranja (Prilog dijalektičkom antibarbarusu) polemizira s O. Pricom i njegovim stavovima izloženima u brošuri Barbarstvo Krležina »Antibarbarusa«.

Nakon rata i dolaska Komunističke partije na vlast, partijski vrh (ponajviše sam Broz) odlučuje da prevlada nekadašnji sukob s »pečatovcima«: tako će i Ristić postati jugoslavenskim ambasadorom u Parizu. K., pak, 1949. započinje intenzivne pripreme za veliku Izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti; u listopadu te godine dolazi u Pariz i gotovo punu godinu dana živi u Ristićevoj rezidenciji. K. već tada planira pokretanje Enciklopedije Jugoslavije te nudi Ristiću suradnju na tom projektu. Budući da se Ristić 1951. vraća iz Pariza, prihvaća Krležinu ponudu i postaje glavni urednik redakcije EJ za Srbiju. Pokreće početkom 1952. i časopis Svedočanstva, a već u prvom broju K. se javlja dnevničkim zapisom Na grobu Petra Dobrovića. Taj je tekst u Beogradu izazvao burne reakcije jer su neki kulturni krugovi tvrdili da u njemu K. vrijeđa srpske nacionalne osjećaje. U redakciju Svedočanstava dospio je polemički odgovor M. Janićijevića koji se potpisao pseudonimom Levantinac. Ristić je taj polemički napad na Krležu objavio u broju 3 uz vlastiti komentar naslovljen Da mržnje više ne bude! u kojemu osuđuje Levantinčevo pisanje kao izraz nacionalističke, retrogradne svijesti. O Krleži Ristić piše 1952. i u tekstu Marginalije V. O defetizmu i nacionalizmu. 12. novembra 1942. Komentar jednom neprimljenom pismu (Književnost, 1952, 10) prisjećajući se između ostalog i vremena kad je K. pisao roman Na rubu pameti (ta su prisjećanja kasnije uključena u knjigu Hacier Tiempo). K. u to vrijeme priprema pokretanje časopisa Danas 1952, s uredništvom iz Zagreba, Beograda i Ljubljane; pri tome računa i na starog danasovca Ristića. Tu inicijativu, međutim, K. nije uspio realizirati, između ostalog i stoga što se sa sličnom idejom pojavio tada moćni M. Đilas, koji je u redakciju svoje Nove misli pozvao i Krležu. K. je bio nazočan prvim sastancima uredništva Đilasova časopisa, ali je potom istupio iz redakcije jer Đilas nije u nju želio uključiti i M. Ristića.

U povodu Krležina 60-og rođendana Ristić 1953. piše dva teksta. U emfatično-apologijski intoniranoj čestitki Za šezdeseti rođendan Miroslava Krleže (Borba, 7. VII) vješto oponaša stil i parafrazira misli Krležine čestitke Titu za šezdeseti rođendan, objavljene na stranicama Ristićevih Svedočanstava prethodne godine. Kao posebnu vrijednost Krležina opusa ističe eruditsku širinu njegove tematike, raznovrsnost motiva: »teško je naći književnika kome njegov dar opažanja, i moć intenzivnog doživljavanja, kome njegova fantazija, njegovo iskustvo, njegovo pamćenje i bogatstvo asocijacija, toliko koliko Krleži omogućavaju takvo jedno bogatstvo motiva obuhvaćenih zamahom, širinom i dubinom te celine«. Drugi tekst, Fuga Krležiana (Republika, 1953, 7-8), pisanje manje patetično: u njemu se prepleću na tipičan ristićevski način slobodnoga kolažiranja melankolično obojeni memoarski fragmenti s kraćim esejističkim ekskurzima. Tom tehnikom orisao je dojmljiv portret Krleže kao umjetnika i privatne osobe. Posebno je upozorio na Krležino umijeće konverzacije: »I zato odbijam da pravim razliku između Krležinog književnog dela i njegove konverzacije: tu i tamo ostajemo pod istom fascinacijom jednog čarobnjaka, a čarobnjaka nema bez poezije, ni bez humora. On nam ovako ili onako, čarobnjak Krleža, pokaže da vidimo što bismo i sami mogli da vidimo oko sebe, kad bismo umeli da gledamo, pokaže nam to kroz asocijacije koje se u njemu rode, koje se u njemu roje pred prizorom u kome nismo umeli da osetimo ništa neobično.« Ta dva rođendanska teksta Ristić je, zajedno s dva predratna (Krležini Glembajevi i Jedan nov primer nerazumevanja dijalektike), sabrao u malu zbirku eseja pod naslovom Krleža koju je 1954. tiskao izdavač Krležinih novopokrenutih Sabranih djela, zagrebačka »Zora«. Vjerojatno potaknut povoljnim odjecima Fuge Krležiane, a osjećajući da tu temu nije iscrpio, Ristić tiska 29. XI. 1959. u NIN-u Alfabetske varijacije na Fugu Krležianu. U godini kad Krleža slavi sedamdeseti rođendan Ristić će se javiti intervjuom posvećenim u cijelosti Krležinu liku i djelu (Nerazdeljivost dela i autora, NIN, 17. II. 1963).

Međutim, 60-ih godina dolazi do stanovitog zahlađenja u odnosima Krleže i Ristića. K. je doznao da je u CK SK Srbije pokrenuta istraga u povodu prijave nekih srpskih suradnika EJ, koji su Krležu optužili da svojom uređivačkom koncepcijom radi protiv srpskih nacionalnih interesa. K. je smatrao da se Ristić nije dovoljno energično suprotstavio tim optužbama i taj je spor okončan Ristićevim napuštanjem EJ. Odnosi ipak nisu posve prekinuti. Prema Zapisima sa Tržiča Ristić i K. se i u to vrijeme povremeno susreću.

U izdanju zagrebačkog »Libera« Ristić 1972. tiska reprint svoje zabranjene predratne knjige Turpituda. U dodatku reprinta tiskani su i izvodi iz dnevnika pisana za boravka u Zagrebu 1938. U njemu je živo opisano druženje s Krležom i suradnicima iz njegova intelektualnog kruga te cjelokupna kulturna i politička atmosfera u Zagrebu.

U zborniku Krleža u školi, objavljenom u godini kad se slavi Krležina osamdeseta obljetnica (1973), Ristić tiska tekst Pre četrdeset godina. Danas oživljavajući sjećanja na razdoblje zajedničkog rada u uredništvu toga časopisa. K., pak (prema svjedočenju E. Čengića), bitno utječe na to da novoutemeljena sarajevska književna nagrada »Miroslav Krleža« bude 1979. uručena upravo M. Ristiću. Tim povodom i Ristić u intervjuima s velikom toplinom govori o Krleži. Prema Čengiću, staro se prijateljstvo punim intenzitetom probudilo u trenucima kad Krleži umire supruga i kad gotovo svakodnevno Ristićevi telefoniraju Krleži.

O intenzitetu Krležina i Ristićeva prijateljstva te o literarno produktivnoj dimenziji te veze svjedoče i brojni zapisi o Ristiću u Krležinim Dnevnicima te uzajamna korespondencija koja osim dokumentarne ima visoku intelektualnu i estetsku vrijednost.

LIT.: S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; M. Lončar, Krležini književni časopisi, Književna istorija 1973-74, 24, 25 i 26; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, Zagreb 1989-1993.

Vel. V.