Antun Augustinčić

traži dalje ...

»ANTUN AUGUSTINČIĆ«, članak što ga je Krleža napisao za EJ (1955, sv. 1), objavljen kao esej u knjizi Eseji III (Zagreb 1963). Konstatira da se Augustinčić u našoj lik. umjetnosti pojavio kao rođeni kiparski talent. Ističe njegov osjećaj za materiju kamena i metala, smisao za harmoniju ljudskog tijela, modelaciju i arhitektoniku skulptorske mase te realističko shvaćanje kiparskog postupka koje nisu uznemirili »ni motivi literarni, ni simbolistički, ni političko frazerstvo, ni arhaističke stilizacije naše umjetnosti toga perioda«, pa ni postkubističko eksperimentiranje u zapadnoevr. umjetnosti. Stvarajući jednostavno i prirodno dao je svoje ratno Raspeće kao lik i znamen čovjeka stradalnika, a »Nošenje ranjenika (motiv iz tragičnih partizanskih dana) s isto tako suptilnom baroknom instrumentacijom pogrebnog prizora«. U osvrtu na Brijunski akt navodi Augustinčićevo estetsko pravilo »da je virtuozna igra mramornih sjenki i svjetlosti jedina magija koja treba da vlada skulpturom«. Monumentalni lik Piłsudskoga K. proglašava jednim od najboljih konjaničkih spomenika »što su se u međunarodnim omjerima pojavili između dva rata«, a nekoliko portreta, koje je Augustinčić dao »prirođenom ležernošću neposrednih skica«, najboljim ostvarenjima naše portretistike.

M. Pet.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Antun Augustinčić. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/208>.