Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

SARTRE, Jean Paul, francuski filozof i književnik (Pariz, 21. VI. 1905 - Pariz, 15. IV. 1980), uz Heideggera i Jaspersa glavni predstavnik filozofije egzistencijalizma; ujedno je i jedan od najutjecajnijih pisaca, esejista, dramatičara i pokretača intelektualnog života XX. st. Nasuprot kaotičnom besmislu svijeta postavlja čovjekovu slobodu kao apsolut, iz koje se potom rađaju odgovornost i djelovanje. Važnija djela: roman; Mučnina (1938); filoz. rasprava; Bitak i ništavilo (1943); drama; Iza zatvorenih vrata (1944); filoz. djelo; Kritika dijalektičkog uma (1960); desetljećima uređivao časopis Moderna vremena.

Svrstavajući Krležu u red neprijeporno značajnih pisaca srednjoeuropskog kruga, književni kritičari ubrzo su zapazili i stanovit paralelizam između Krleže i Sartrea. Likovi iz Krležinih djela, osobito Filip Latinovicz, otkrivaju isti egzistencijalni apsurd u svijetu koji je kaos bez smisla, pa se lik Krležina slikara s mnogo razloga dovodi u vezu s Roquentinom, glavnim junakom slavne Sartreove Mučnine. Sartreovo poratno približavanje marksizmu i političkom aktivizmu, golema uloga koju je igrao na francuskoj intelektualnoj ljevici, njegovo shvaćanje angažirane književnosti, prilično su usporedivi s određenim Krležinim književnim pogledima. K. je poznavao i pratio francusku političku i kulturnu pozornicu, pa je pozorno motrio i Sartreovo djelovanje. Kad su se 1960. naposljetku sastali, pred Krležom nije stajala nepoznanica. Održavši mu pozdravni govor, koji gotovo apologetski nije odudarao od tada službene ideologije jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma ili titoizma (Pozdrav Jean Paul Sartreu, Vjesnik, 13. XI. 1960), K. Sartrea ipak prati kritički, s distancom. U predavanju oficirima JNA u Zagrebu 17. XII. 1952 (Kako stoje stvari, Narodna armija, 22. XII. 1952, 1. i 8. I. 1953) kaže: »Za gospodu Jean Paul Sartrea, za Elsu, za Aragona, za Picassa, ne bi se moglo reći da ne predstavljaju elitu«, ali ta elita šuti o staljinizmu u strahu od »pet stotina kozačkih divizija«. Komentirajući kasnijih godina političke afere francuske Pete Republike i ulogu lijeve inteligencije a napose Sartrea (Izbori za predsjednika Francuske republike, Forum, 1966, 1-2), K. ironično primjećuje kako ovaj, premda ljevičar, »nikako da progovori ono što bi trebalo progovoriti«. Uzmu li se u obzir i svjedočanstva o razgovorima s Krležom, Sartreovu smrt popratio je ovako: »Za moj kriterij, on nije bio tako interesantan pisac... A i ono moje (pozdravni govor) zapravo je slabo napisano... pisao sam konvencionalno, izvan literature (...) Sartrea je držala ljevica i njena intelektualna elita je od njega pravila boga« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985). Tim riječima K. kao da zaokružuje vlastiti paralelizam sa Sartreom.

Ni. Pk.