SAVREMENIK

traži dalje ...

SAVREMENIK, književni časopis, pokrenut kao »ljetopis DHK« 1909. u Zagrebu, izlazio je uglavnom kao mjesečnik do 1941, s kraćim prekidima, ukupno XXIX. godišta. Prvi je urednik bio Đ. Šurmin, kojemu se pridružuje B. Vodnik, a od 1907. vodi ga B. Livadić u duhu gledišta »mladih« iz aktualnoga kulturnog sukoba, ali kao prestižnu i otvorenu tribinu, pa Savremenik ubrzo postaje središnjim nacionalnim književnim časopisom u kojem do rata surađuju gotovo svi važniji hrvatski književnici. Pokušaji njegova ponovnog profiliranja u tom smislu između dvaju svjetskih ratova tek donekle uspijevaju u razdobljima kada ga uređuju M. Begović s A. B. Šimićem, M. Cihlar Nehajev s Lj. Wiesnerom, odn. pri pokušaju prelaska na tjedni ritam izlaženja 1931. A. Bonifačić. Prioritet je Savremenika dvostruk, kao prve časopisne inicijative književne udruge, ali i prvoga hrvatskog časopisa koji je svoju središnju poziciju održavao u uvjetima raspršenih poetičkih programa i recepcijskih interesa.

Krleža je suradnikom tog časopisa postao već u godini svoga autorskog nastupa (Zaratustra i mladić, 1914, 6), u Savremeniku je prvi put objavio pjesmu (Podnevna simfonija, 1916, 9-12), a kada pored Livadića urednik postane i J. Benešić javlja se četiri puta, prvo Hrvatskom rapsodijom (1917, 5), potom 1918. u tri navrata pjesmama. Benešić je kao utjecajni član uprave DHK štoviše prigodom skore uredničke krize časopisa predlagao da ga se povjeri »mladim dečkima«, misleći pritom sasvim sigurno i na Krležu, ali do toga nije došlo, pa je Savremenik nakon nekoliko improvizacija 1922. prvi put propustio jedno godište. K. je ipak podupro Livadićev pokušaj da ga 1921. održi te surađuje čak u tri od četiri luksuzno uređena sveska, najreprezentativnije opremljenom godištu nekog hrvatskog časopisa uopće, objavivši Marginaliju uz slike Petra Dobrovića (1921, 4), te dvije novele (Tri domobrana, 1921, 1; Mlada misa Alojzija Tičeka, 1921, 3). U isto je vrijeme kao jedan od autora oglasa zastupao inicijativu za osnivanje Savremenikova Nakladnog fonda, a zastupao je i uredništvo M. Begovića što je organizacijski i koncepcijski trebalo ustaliti časopis. Zastupljen je u sedam svezaka Begović-Šimićeva godišta: u prva tri izlazio je Vučjak (1923, 1, 2, 3), a u posljednja četiri Vražji otok (1923, 6-7, 8-9, 10, 11-12); u drugom je objavio i pjesme. Iz nekoliko polemičkih replika u posljednjem broju (Jedno pitanje, Još jedno pitanje), a i oglasa Književne republike koji je u njemu objavljen, razvidno je kako bi do razlaza došlo i da su se urednici održali. K. je poslije u Savremeniku objavio tri fragmenta glembajevske proze (1927, 1928, 1929), a posljednji je put u njemu surađivao za Bonifačićeva uredništva. U prvom i šestom broju 1931. na novinskom formatu tjednika objavljene su mu pjesme, a netom se vratio obliku časopisa i Leda (1931, 12-13, 14-15). Zanimljivo je da uredništvo, pokušavajući održati tjednik, svakom pretplatniku obećava na poklon knjigu Vražji otok, nazivajući pritom Krležu jednim od najboljih hrvatskih književnika. Krležini su iskazi o Savremeniku izrazito negativni, datiraju doduše uglavnom iz mladosti (Davni dani, oglas za Plamen), ali ih unatoč vlastitoj suradnji pa i angažmanu oko tog časopisa nije ni kasnije ublažio.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

SAVREMENIK. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2096>.