SCHOPENHAUER, Arthur

SCHOPENHAUER, Arthur, njemački filozof (Danzig, 22. II. 1788 - Frankfurt na Majni, 21. IX. 1860). Njegovo glavno djelo, opsežna rasprava o svijetu, ukupnom predmetu filozofske misli, kao činu »volje i predodžbe« (Die Welt als Wille und Vorstellung, 1819-1844, definitivna redakcija 1859), po vremenu postanka i po nekim središnjim tezama osebujna je varijanta romantičke filozofije. Široka europska pa i svjetska recepcija njegovih djela, povremeno s karakterom pomodnosti, obilježava, međutim, tek drugu polovicu stoljeća. Dubok trag ostavio je u duhovnosti R. Wagnera, F. Nietzschea, Th. Manna, A. Gidea. Polazište mu je idealistička teorija spoznaje, kojoj pridodaje nazor da je supstancija svega zbivanja princip metafizičke »volje«, koja se kao pokretna snaga očituje u svakoj pojavnoj kategoriji, pa tako i u ljudskom životu. Sila teže je isto tako manifestacija tog načela kao i procesi u organskoj prirodi. Budući da »volja« sama po sebi nema ni svrhe ni cilja (ona je apsolutan princip, koji se ne može podvrći funkcionalnom tumačenju), život je po Schopenhaueru vječno kretanje bez imanentna smisla, slijepa »volja« živim bićima nanosi stalno samo razočaranja i patnje. Spoznavanje »volje« stoga može uroditi samo pesimizmom. Čovjek, međutim, može paradoksnim naporom prevladati »volju« i u asketskoj ili kvijetističkoj sabranosti (kontemplaciji i nirvani) naći svoj mir. U toj se misli očituje srodnost s filozofemima Dalekog istoka. Istaknuto mjesto u tom sustavu pripada filozofiji umjetnosti, koja je najviše obilježena romantičkim duhom. Prikazujući »volju« u obličjima estetskog izraza, umjetnik je ne proživljava nego distancirano prevladava. Romantičko shvaćanje umjetnika kao svojevrsnog mislioca i asketa ovdje je sustavno razrađeno. Najčistiji estetski iskaz »volje« jest najapstraktnija umjetnost, glazba; zato joj u hijerarhiji umjetničkih vrsta pripada sam vrh.

Zapisi u dnevnicima svjedoče o ranoj Krležinoj lektiri Schopenhauerovih djela, i to ne samo središnjeg teksta. Njegovo intenzivno zanimanje za Schopenhauera proteglo se i na disertaciju koju, prema autobiografskom zapisu, čita 1916. na fronti u Galiciji, a vjerojatno i na zbirku eseja i aforizama Parerga und Paralipomena. Razmjerno opsežan osvrt sadrži Tumač imena i pojmova u knjizi Evropa danas (Zagreb 1935), koji je jedan od najboljih Krležinih tekstova te vrste: napisan kritički ali smireno, sadrži pouzdanu informaciju o Schopenhauerovu sustavu i o njegovu mjestu u kulturi XIX. st. Usprkos idealizmu, metafizici i političkoj konzervativnosti, K. o autoru piše s mnogo sklonosti i razumijevanja, jamačno pod dojmom Nietzscheova eseja Schopenhauer als Erzieher. Karakteristično je da K. naglašava naročito one osobine koje su mu omogućavale djelomičnu identifikaciju s misliocem: sklonost nekonvencionalnoj, često vrlo jetkoj kritici društvenih konvencija, virtuoznost polemičkog stilista, odbojnost prema katedarskoj rutini u filozofiranju. Ukratko, privukao gaje »borbeni« Schopenhauer, a ne mislilac kvijetizma i ataraksije. Posebno ga se zacijelo dojmila Schopenhauerova apologija umjetnika, koja je zajedno s Nietzscheovim proturječnim tumačenjem umjetnikove ličnosti oblikovala Krležine poglede na tom području, kojemu je u svim fazama njegova života pripadalo jedno od najvažnijih mjesta.

LIT.: P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; A. Leitner, Die Gestalt des Künstlers bei Miroslav Krleža, Heidelberg 1986; M. Stančić, Die Rezeption Arthur Schopenhauers in der kroatischen Literatur und Philosophie, Wiesbaden 1994.

V. Žm.