SENKER, Boris

SENKER, Boris, književnik, teatrolog, kazališni i književni kritičar (Zagreb, 5. XI. 1947). Školovao se i maturirao u Puli, diplomirao 1971. komparativnu književnost i anglistiku. Doktorirao 1982. tezom Kazališni rad Milana Begovića. Profesor teatrologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudobitnik nagrada za dramske tekstove. Član uredništva i suradnik brojnih književnih i kazališnih časopisa, te urednik izdanja hrvatskih pisaca. Objavio je knjige Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Hrvatska drama 20. stoljeća (hrestomatija, 1989), Pogled u kazalište (1990), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996) te zbirke dramskih tekstova Porod od tmine (1979), Dvokrležje (1994) i 3 jada (1995).

Kao koautor s T. Mujičićem i N. Škrabom napisao je više od dvadeset uspješno izvođenih dramskih tekstova sročenih tehnikom pastiša, persiflaže, ironije, parodije i citatne montaže antologijskih fragmenata iz hrvatske povijesti i iz djela svjetskih i osobito hrvatskih književnih, napose dramskih klasika. U diptihu naslovljenu Dvokrležje, točnije u komadima Kerempuhovo (za koje 1993. dobiva nagradu »Marin Držić«) i Fric i pjevačica, Senker (ovaj put u tandemu s T. Mujičićem) Krležinu biografiju (razdoblje mladenaštva i vojne izobrazbe u Pečuhu i Budimpešti) i opus (posebice Kraljevo i Balade Petrice Kerempuha) rabi također kao intertekstualnim aluzijama dozvane tekstovne predloške. Shvaćeni kao poetički i ideološki kontekstuirana, a mjestimice i petrificirana kulturološka dobra, ti se predlošci ovdje nadaju kao zalihe književnih i životnih postupaka, imena, okolnosti, motiva, replika i sintagmi što ih je moguće, reinterpretirane, podvrći strategijama istovremena sustavnog humorističkog podrivanja, ali i ironijske afirmacije procesa tvorbe nacionalnih političkih i kulturnih mitova i junaka. Prokazujući i povijesna zbivanja i književnu tradiciju, kroz paradigmatični primjer Krležina lika i djela, kao vrijednosno obilježene fikcije podložne s jedne strane instrumentalizaciji u političko-programatske svrhe a s druge ludičkom preslagivanju koje ih jedino može produktivno upisati u kulturno pamćenje, autor se u Dvokrležju pokazuje kao član iznimnog dvojca postkrležijanske hrvatske dramatike koji je s dramaturško-retoričkim Krležinim naslijeđem uspostavio potpuno neopterećen i ravnopravan stvaralački dijalog.

A upravo se tim naslijeđem i utjecajem Krleže na hrvatsku dramsku književnost posljednjih četrdeset godina prvo i pozabavio u svojem teatrološkom pristupu piscu, nastojeći proširiti domašaj pojma njegova nasljedovanja, koji je dotad za hrvatsku teatrologiju uglavnom prekrivao izričajno, tematsko i dramaturško imitatorsko »modificiranje« razlučivo u hrvatskih pisaca od Matkovića do Šnajdera, na sljedbeništvo kako glede same »ideje drame i kazališta« tako i »poimanja književničkog zvanja«. Pronicave raščlambene krležološke stranice Senker nadalje ispisuje u tekstu Krležina pozornica, kao i u uvodnim komentarima odabranim odlomcima Krležine dramatike u hrestomatiji Hrvatska drama 20. stoljeća, primjerice kada argumentirano uspostavlja strukturne i tematske analogije između glembajevskoga dramskog ciklusa i Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, koje će, uz ostale kazališnopovijesne i dramatološke zamjedbe, podrobnije izložiti i u tekstu Nedovršena saga. Analitičar poetičkih obilježja pojedinih Krležinih dramskih faza, priređivač izdanja Krležinih drama (Kraljevo, Gospoda Glembajevi) i kritičar njihovih kaz. izvedbi (Vučjak, Leda, U agoniji), Senker se kasnije bavi problemom periodizacije devedesetljetnog odnosa Krleže i kazališta, obrazlažući zašto ga definira kao »intenzivnu i dinamičnu razmjenu«, niz predlaganih i nametanih, sklopljenih i razvrgnutih »pogodbi«. Takvim razumijevanjem, kao i svojim uvidima u dra-maturška svojstva Krležine dramatike, Senker Krležu otima isključivoj književnokritičkoj analizi i prosuđuje u svojstvu nemimoilaznoga i kontinuiranog čimbenika dinamike hrvatskoga kazališnog života u XX. st.

BIBL. B. S.: Utjecaj Krleže na hrvatsku dramsku književnost posljednjih četrdeset godina, Dani hvarskog kazališta. Miroslav Krleža (zbornik), Split 1981; Krležina pozornica, Novi Prolog, 1988, 11; Krleža i kazalište. Prijedlog periodizacije, Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991 (zbornik); Krležino kazalište danas, Zagreb-Osijek 1992; Dvokrležje ili dva fašnika, Zagreb 1994; Krleža, drama i kazalište, u knj. Hrvatski dramatičari u svom kazalištu, Zagreb 1996.

LIT: V. Visković, Coprijama zvertuvani svet, Krležini dani u Osijeku 1995 (zbornik), II, Osijek-Zagreb 1997.

L. Č. F.