SOCIJALISTIČKI REALIZAM

traži dalje ...

SOCIJALISTIČKI REALIZAM, normativna estetska doktrina, konstituirana u SSSR-u nakon raspuštanja književnih i umjetničkih skupina odlukom CKSKP(b) 1932, a kodificirana na Kongresu Saveza sovjetskih pisaca 1934, koji je dobio međunarodno značenje. Doktrina se širila preko transmisija sekcija III. internacionale, u uvjetima ilegalnog djelovanja i pod kriptonimima (u Jugoslaviji pretežno kao novi realizam). U početku shvaćena kao poništavanje sektaštva proleterske književnosti (u Jugoslaviji socijalne literature) i u nas poznate harkovske linije, prihvaćene na II. međunarodnoj konferenciji proleterskih i revolucionarnih pisaca 1930, doktrina se dogmatizirala osobito nakon 1936, dolazeći u suprotnost s načelima antifašističkoga okupljanja proklamiranima upravo u to vrijeme. To je posebno došlo do izražaja u sukobu njezinih nositelja s koncepcijama nadrealističkih skupina u Francuskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji, koji je kulminirao nakon 1938. kada je došlo do priklanjanja A. Bretona i D. Rivere Trockome, a u tom slijedu i do optužbi dijela lijevih intelektualaca za trockističko skretanje.

Doktrina je, ne obazirući se na specifične estetske procese neruskih književnosti, tražila oslanjanje na realističke tradicije (manjkave i u jugoslavenskim književnostima), razvijanje socijalno-spoznajnih funkcija koje je u biti poništavalo načelo instrumentalizacije teksta u službi partije (partijnost), djelotvornu pristupačnost čitatelju, što je eliminiralo formalistički (tj. avangardni) eksperiment, uspostavljajući hijerarhiju književnih vrsta u kojoj je prvo mjesto pripalo romanu, a lirika je odmaknuta na margine. Filozofski su doktrinu opravdavali G. Lukacs, razvijajući teoriju (realističkog) romana, i T. Pavlov (Teorija odraza, 1936), bugarski filozof koji je sudjelovao i u kampanji protiv Pečata (Književne sveske, 1940).

Suprotstavivši se u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića (Zagreb 1933) tada već dezaktualiziranoj harkovskoj liniji, K. je stvorio platformu koja nije izgubila svoje značenje ni u vrijeme impliciranog otpora doktrini socijalističkog realizma u dijelu jugoslavenske književne i umjetničke ljevice. Proklamirano napuštanje koncepcije proleterske književnosti otvorilo je prostor u kojemu je djelovao časopis Danas (1934), izlazeći u vrijeme kada je tribina moskovskoga kongresa otvorena ranije kritiziranim predstavnicima češke avangarde (V. Nęzval). Na moskovski se kongres osvrnuo K. u članku O tendenciji u umjetnosti (Naš kalendar, 1936), zapravo kao na potvrdu vlastitih teza, selektivno tretirajući iskaze pojedinih govornika (N. Buharin, I. Babelj, J. Oleša) i zanemarujući bitna pitanja kodificirane doktrine. U izravniju se kritiku neprimjerenosti doktrine i pojma situaciji u kapitalističkim zemljama sa snažnom modernističkom tradicijom upustio M. Ristić u Arsu (Predgovor za nekoliko nenapisanih romana, 1936) s pozicija europskog nadrealizma. Zazirući pak od neposredne i teoretski utemeljene kritike socijalističkog realizma, K. je neizravno osporavao instrumentalizaciju književnosti i semantiku doktrinarnih iskaza (pisac »inženjer ljudskih duša« kao Staljinova formula) u romanu Na rubu pameti (Zagreb 1938, poglavlje I mjesečina može biti pogled na svijet). Implicite je kritika socijalističkog realizma u polemici s neumješnom provedbom njegovih normi na jugoslavenskoj ljevici sadržana u Krležinim tekstovima što ih je objavljivao u časopisu Pečat, osobito u Dijalektičkom antibarbarusu (1939, 8-9), zazirući od ulaženja u teoretsku raspravu s doktrinom, ali obračunavajući se s doktrinarstvom na jugoslavenskom tlu. Značajno je pritom Krležino obraćanje predrealističkim tradicijama hrvatske i europske književnosti i umjetnosti, kao i pučkim subkulturnim oblicima, a posebno valja naglasiti okupljanje oko Pečata niza hrvatskih i srpskih pisaca (Marinković, Matković, Šegedin, Davičo, Ristić) kojima su nakon 1945. pripale čelne pozicije u tom prostoru. Kritiku socijalističkog realizma u njegovim pojavnim oblicima nakon 1946 (ždanovizam), polazeći od aktualnih likovnih modela (gerasimovština), eksplicirao je K. u referatu na ljubljanskom kongresu Saveza književnika 1952, vezujući njegovu genezu uz »estetiku II. internacionale« i dovodeći ga u vezu s »oficijelnim« ukusom europskih dvorova i građanstva (pompjerizam). »Gerasimovština«, prema tome, za Krležu »nije isključivo ždanovski specifikum« (Gerasimovština, 99 varijacija na razne teme, Republika, 1959, 2-3).

LIT.: A. Flaker, Sovjetska književnost 1917-1932, Zagreb 1967; S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; V. Mađarević, Književnost i revolucija, Zagreb 1974; A. Flaker, Stilske formacije, Zagreb, 1976, str. 265-310. M. Medarić-Kovačić, Miroslav Krleža prema sovjetskoj književnosti dvadesetih godina, Croatica, 1976, 7-8; P. Matvejević, Književnost i njezina društvena funkcija, Novi Sad 1977; A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982, str. 164-218; V. Kalezić, U Krležinom sazvježđu, Zagreb 1982; P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1983.

A. Fl.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

SOCIJALISTIČKI REALIZAM. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2120>.