SPAIĆ, Kosta (Konstantin)

traži dalje ...

SPAIĆ, Kosta (Konstantin), kazališni redatelj, pedagog i ravnatelj (Zagreb, 21. I. 1923 - Zagreb, 23. IV. 1994). Maturirao na zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji, završio Muzičku školu Glazbenoga zavoda (violina) i diplomirao na Filozofskom fakultetu (romanistika) u Zagrebu. Od 1940. član Družine mladih pod vodstvom V. Habuneka (glumi u predstavama na hrvatskom i francuskom), za vrijeme rata guslač u opernom orkestru HNK, a od 1948. suradnik dramskoga programa Radio-Zagreba. Od 1950. asistent B. Gavelle, a istodobno, uz redateljsku djelatnost u zagrebačkim kazalištima, nastavnik glume i režije na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (redoviti profesor, rektor, odn. dekan 1962-70, profesor režije 1979-89). God. 1953-62. redatelj u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Dramsko kazalište »Gavella«), a 1970-75. redatelj u Stadtheater Basel (Švicarska). Intendant HNK u Zagrebu 1975-78. Umjetnički direktor dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara 1964-71. Djelovao u gotovo svim zagrebačkim i hrvatskim kazalištima (posebice ZDK, HNK, Dubrovačke ljetne igre), Beogradu, Skoplju, Mostaru i Novom Sadu, u Baselu, Berlinu, Helsinkiju, Vicenzi, Dallasu, Nothingemu, Düsseldorfu i Wuppertalu. Osim kazališnih predstava režirao je i velike državne spektakle (Centralna proslava Oktobarske revolucije, Zagreb 1968; Veliki čas, Kragujevac 1977; Krležina proslava, Zagreb 1979; Otvorenje Mediteranskih igara, Split 1987. i Srce slobode, Kraljevo 1981). Sveobuhvatnim djelovanjem kao dramski i operni redatelj, ravnatelj i pedagog, S. se tijekom više od četrdeset godina kontinuiranoga djelovanja profilirao kao jedna od najmarkantnijih osobnosti novijega hrvatskoga glumišta. Započevši u okrilju Gavelline redateljske poetike, stvorio je ubrzo izvorni inscenacijski rukopis u kojem je poštovanje autorskoga predloška zajedno s likovnom sastavnicom izvedbe (česte suradnje s E. Murtićem, K. Tompom i E. Kovačevićem), odn. ambijentalnim zadanostima (DLJI) stvaralo polazište za često iznimne glumačke, odn. pjevačke kreacije artikulirane slitinom sugestivne poetičnosti i uvjerljive relevantnosti usmjerene prema promišljanju aktualne društvene zbilje. Među autorima koji su ga poticali za najuspjelije režije su F. G. Lorca (Krvava svadba, ZDK, 1954), Molière (Don Juan, ZDK, 1955; Mizantrop, ZDK, 1960), E. Ionesco (Stolice, ZDK, 1958), J. Kaštelan (Pijesak i pjena, ZDK, 1958), E. O’Neill (I ledar dođe, ZDK, 1963), W. Shakespeare (Mjera za mjeru, HNK, 1964), P. Weiss (Hölderlin, DKG, 1973), Ö. v. Horvath (Priče iz bečke šume, DKG, 1975), R. Marinković (Kiklop, vlastita dramatizacija, HNK, 1976), Ch. Gounod (Faust, HNK, 1953), S. Prokofjev (Vjenčanje u samostanu, HNK, 1959; Zaljubljen u tri naranče, HNK, 1970), D. Šostakovič (Katarina Izmajlova, HNK, 1964), dok su mu antologijska ostvarenja na Dubrovačkim ljetnim igrama režije komedija M. Držića (Skup, 1958. i Dundo Maroje, 1964) te Dubrovačke trilogije I. Vojnovića (1965). U golemu Spaićevu redateljskom opusu nalazi se tek jedna realizacija Krležina dramskoga teksta. U zagrebačkom HNK postavio je 1986. dramu Vučjak u maniri poetskoga realizma, uz zanimljivu ideju o parcijalizaciji, a potom tro-dijelnoj interpolaciji Horvatova sna na početak i na dva središnja mjesta realnoga tijeka događaja.

Ni. B.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

SPAIĆ, Kosta (Konstantin). Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2127>.