SREDNJI VIJEK

SREDNJI VIJEK, periodizacijski pojam kojim se u povijesnim znanostima obuhvaća veliko razdoblje između kraja antike i prijelomnih povijesnih događaja u XV. i XVI. st. (geografska otkrića, reformacija, vjerski ratovi). Naziv »srednji vijek« proizvod je humanističke historiografije. Ona se njime služila uglavnom pri periodizaciji jezične povijesti Europe i povijesnom razvrstavanju umjetničkoga naslijeđa, dok je svjetsku povijest još uvijek dijelila na samo dva velika razdoblja (pogansko-židovsko i kršćansko). Istom se u historiografskoj literaturi druge polovice XVII. st. počinje pojam srednjega vijeka, zajedno s pojmovima staroga i novoga vijeka, upotrebljavati u širem kontekstu (najprije u proučavanju crkvene, a zatim i svjetske povijesti). U stručnoj terminologiji povijesnih znanosti zadržao se do danas, premda nema jedinstvena stajališta o njegovim vremenskim okvirima, koji se kadšto određuju ediktom cara Konstantina (313) i početkom reformacije (1517), kadšto arapskim osvajanjem Sredozemlja (635-650) i otkrićem Amerike (1492), a kadšto provalom Huna (375) i uspostavom novoga odnosa snaga između europskih država potkraj XV. st.

Široko prihvaćen u stručnoj literaturi, pojam srednjega vijeka postao je u XIX. i XX. st. i sadržaj općega obrazovanja. U svijesti modernoga školovanoga građanstva obično se povezuje sa stereotipnom predodžbom o vremenu između antike i novovjekovlja kao razdoblju intelektualnoga i civilizacijskoga nazadovanja.

U Krležinim se djelima, beletrističkima i esejističkima, srednji vijek i sadržaji europske povijesti koji ulaze u njegov opseg spominju na mnogo mjesta. Najčešće je pritom riječ o povijesnim činjenicama vezanima uz srednjoeuropski geokulturni prostor, a vremenski smještenima na granici srednjega i ranoga novog vijeka (seljačke bune, reformacija i vjerski ratovi, Paracelsus i njegovi suvremenici). Iznimka su Krležine esejističke obrade tema iz južnoslavenske srednjovjekovne povijesti, za koje ne vrijedi spomenuto vremensko ograničenje.

U Krleže srednji vijek nema status pravoga historiografskog predmeta, nego pjesničkoga i esejističkoga motiva, nacionalnopolitičkoga ideologema ili kulturološke metafore, a nije ni vrijednosno neutralna tema. Kao sljedbenik povijesnoga mišljenja koje prihvaća ideju napretka i vjeruje u mogućnost kvalitativna razlikovanja pojedinih stanja povijesnoga života, K. srednji vijek i njegove sadržaje obično suočuje s drugim razdobljima svjetske i kulturne povijesti te se o njemu izražava u implicitno ili otvoreno vrijednosnim sudovima. Njegova, međutim, vrednovanja srednjovjekovlja nisu jedinstvena. Dok o srednjem vijeku kao o razdoblju europske povijesti sudi pretežno negativno, osobito kad ga uspoređuje s antikom i s renesansom, o odgovarajućem razdoblju nacionalne povijesti, hrvatske ili južnoslavenske, ima povoljno mišljenje. Dapače, nakon II. svj. rata, nastojao je srednjovjekovnu fazu »južnoslovjenske« povijesti stilizirati u kulturnopolitički ideologem.

Krležina okvirno nepovoljna ocjena srednjovjekovnoga društva donekle je uvjetovana njegovim načelno pozitivnim odnosom prema ideji napretka, kako je tumače novovjekovne filozofije i ideologije, od prosvjetiteljstva, preko devetnaestostoljetnoga scientizma do marksističkoga povijesnog materijalizma. U skladu s tim, K. srednji vijek vidi kao doba obilježeno nepravednim društvenim odnosima i, prije svega, prodorom iracionalizma, praznovjerja i mita u filozofske svjetonazore i u znanost (»atmosfera takozvanih ’srednjovjekovnih vjekova’ nije [se] razvijala pod podnebljem posve normalnih razumnih pretpostavki, [...] jer je čitava nadgradnja vrhunaravnih ideala bila osnovana na sugeriranim halucinacijama, kao aksiomima prema kojima je svijet po višim nebeskim silama zamišljen i sazdan«, O Paracelzu). Da K. svoje razumijevanje srednjega vijeka temelji na optimističkim filozofijama povijesti, svjedoči i njegova simpatija za različite događaje i pojave srednjovjekovne prošlosti koje podrazumijevaju negaciju feudalnoga političkog sustava ili polemiku s autoritetom Crkve i njezinih dogmi. Od tih pojava on osobito rado izdvaja seljačke bune, o kojima opširno i dokumentirano govori u eseju O Heinrichu Kleistu (u vezi s Kleistovom pripoviješću Michael Kohlhaas), a kao književnu temu obrađuje ih u Baladama Petrice Kerempuha. Također visoko vrednuje srednjovjekovne hereze (o heretičkoj Crkvi bosanskoj pozitivno se izražava još u Davnim danima i u Hrvatskoj književnoj laži), kojima pripisuje osloboditeljsku i emancipatorsku ulogu (»Od Ilirika do Irske, od Praga do Languedoca i Lombardije javlja se glas zdrave ljudske pameti u sve većim razmjerima, glas političke i moralne sumnje da papa svojim metodama predstavlja negaciju svega što bi Crkva trebala da bude«, O Paracelzu).

Čini se, međutim, da je na Krležinu predodžbu o srednjem vijeku, osim ideje povijesnoga napretka, utjecala i njegova intimna privrženost određenim misaonim motivima ničeovske filozofije života. Od filozofije života K. je prihvatio monističke antropološke nazore koji u fenomenu »života« vide uravnoteženu sintezu svih aspekata ljudske egzistencije te odbacuju mogućnost cijepanja ljudske osobe na »duhovnu« i »tjelesnu« stranu. Sa stajališta takve antropologije, srednji se vijek pokazuje nesretnim stanjem života, koje stoji u sjeni ekstremnih oblika tjelesno-duhovnoga dualizma te kao osnovne egzistencijalne projekte nudi ili neplodnu askezu, ili animalno prepuštanje nižim nagonima (»Ljudsko tijelo, kao srednjovjekovni pojam, stan je razvrata i pohote i smrtnih grijeha«, Hamlet iz Vesalove Anatomije). Figure tih dviju egzistencijalnih mogućnosti leže u osnovi većine Krležinih poetskih iskaza na temu srednjega vijeka, pri čemu je nagonsko-tjelesna alternativa zastupljenija od asketske. Tema srednjovjekovnoga asketizma, kadšto poduprta citatima iz latinske liturgije, pojavljuje se u Baladama Petrice Kerempuha, a gdjegdje i u Pjesmama u tmini (»Tamna žena iz Trečenta prolazi i gleda / hladno kao što je hladan odsjaj kovine«, Hladan pogled jedne opatice). Profano pak naličje srednjovjekovnoga asketizma, u formi individualnoga ili kolektivnoga prepuštanja tjelesnim nagonima, pripada među ključne motive Balada.

Drukčiji - izrazito pozitivni - vrijednosni predznak dobiva srednji vijek u Krležinim brojnim esejima o srednjovjekovnom razdoblju hrvatske, srpske, makedonske i bosanske kulturne prošlosti. U hrvatskoj historiografskoj publicistici već se od preporodnoga vremena (Kukuljević, Starčević, Rački, Smičiklas) uobičajilo da se hrvatski i uopće južnoslavenski srednji vijek, njegovi politički rezultati i njegova kulturna dostignuća (državna samostalnost, počeci književnosti na narodnom jeziku i pismu, dostignuća na području crkvene arhitekture) promatraju kao izvor državnoga prava i nacionalnoga kulturnog identiteta. Uza sve dvojbe o uvjerljivosti starije hrvatske historiografije, K. je više puta i sam posezao za tezom o nacionalnom srednjovjekovlju kao kulturnoj legitimaciji. Osobito ju je snažno revalorizirao nakon II. svj. rata, čemu su izvanjski povodi bili njegovo mjerodavno sudjelovanje u planiranju i izvedbi pariške Izložbe srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (1950) i početak rada na Enciklopediji Jugoslavije. Na rubu tih projekata nastao je niz eseja posvećenih domaćem srednjovjekovlju (Zlato i srebro Zadra, Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije, Srpska i makedonska freska, O ratovima na jugoslavenskom terenu, Bogumilski mramorovi i Illyricum sacrum), u kojima se srednji vijek predstavlja kao »dokaz našega artističkog vitaliteta« (Zlato i srebro Zadra), kao podloga ideje o etničkom jedinstvu južnih Slavena i o autonomiji njihove kulture spram zapadnih i istočnih utjecaja (»mi se nismo pojavili ni razvili ni civilizirali kao narodi, zato što smo se priklonili bizantinluku ili latinluku«, Illyricum sacrum). Takav pristup nacionalnoj srednjovjekovnoj povijesti do neke je mjere određen iskrenim i gotovo romantičnim Krležinim zanosom za temu, ali se istodobno pokorava i diktatu vremena, nastojeći da zadovolji potrebu nove jugoslavenske države za povijesnim identitetom i jedinstvenom kulturnom nadgradnjom te da povijesno utemelji i naknadno »historizira« političke mitove titoističkoga razdoblja (bratstvo i jedinstvo, politička i kulturna autarkija između Zapada i Istoka).

Osim kao kompleks povijesnih činjenica omeđenih jasnim vremenskim granicama, pojam srednjega vijeka, zajedno sa svojim prepoznatljivim sadržajima, u Krležinim se tekstovima nerijetko pojavljuje i kao natpovijesna kulturološka metafora. Bilo na pretpostavci da se povijesni procesi u pojedinim europskim sredinama i u pojedinim slojevima modernih društava odvijaju različitim tempom, bilo pod dojmom nazadnih kretanja u novijoj povijesti, K. zna i određenim pojavama vlastitoga vremena pripisati »srednjovjekovni« (odnosno »feudalni«, »brabantski«, »danteovski«) karakter. U tim upotrebama srednji vijek ima uvijek negativan predznak, a najčešće se odnosi na zaostatke mitske svijesti u životu hrvatskoga sela, na aktualno stanje Crkve ili na politiku »aristokratske« Europe pred I. svj. rat.

Zo. Kr.