STALJIN, Josif Visarionovič

STALJIN, Josif Visarionovič (pravo prezime Đugašvili), sovjetski političar (Gori, Gruzija, 21. XII. 1979 - Moskva, 5. III. 1953). Podrijetlom Gruzijac, školovao se na teološkom učilištu u Tbilisiju; 1898. pristupa Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji. Izbačen je s učilišta te se potpuno posvećuje revolucionarnom djelovanju: organizira štrajkove, ističe se kao agitator, više je puta zatvaran. Na konferenciji boljševika održanoj 1912. postaje član Centralnog komiteta, a Lenjin mu povjerava brigu o partijskom glasilu Pravdi; 1913. piše u Beču teorijsku raspravu Marksizam i nacionalno pitanje koja pridonosi njegovu prestižu unutar partijske hijerarhije. Ubrzo nakon toga deportiranje u Sibir gdje ostaje do 1917. kad se vraća u Petrograd te djeluje u revolucionarnim zbivanjima kao urednik Pravde, član Politbiroa i vojnoga revolucionarnog centra za rukovođenje oružanim ustankom. Poslije pobjede revolucije postaje narodni komesar za nacionalnosti, potom za radničko-seljačku inspekciju, a 1922. i generalni sekretar CK. Nakon Lenjinove smrti Staljin postupno eliminira suparnike iz Politbiroa koncentrirajući s vremenom u svojim rukama neograničenu vlast. Tridesetih godina provodi nasilnu kolektivizaciju i industrijalizaciju zemlje; u razdoblju 1935-39, oslanjajući se na represivni policijsko-državni aparat, organizira masovne političke procese kojima eliminira milijune ljudi, među njima i gotovo cijeli Centralni komitet iz Lenjinova doba uključujući i viši zapovjedni kadar Crvene armije, što se odrazilo i u velikim vojnim neuspjesima u početku II. svj. rata. Sudjelujući na konferencijama u Teheranu 1943, Jalti i Postdamu 1945, uspostavlja temelje za novu međunarodnu poziciju SSSR-a kao velesile podređujući tim ciljevima i međunarodni komunistički pokret te provodeći represivnu hegemoniju nad zemljama koje su došle u sastav sovjetske interesne sfere. Provodeći takvu politiku sukobljava se 1948. s rukovodstvom KPJ. Kraj Staljinova života također obilježuju nove čistke unutar SSSR-a i zemalja sovjetskog bloka. Njegova povijesna uloga definitivno je kritički valorizirana 1956. i unutar SSSR-a na XX. kongresu KPSS.

Za razliku od Lenjina, koji je omiljena tema Krležinih radova u međuratnom razdoblju, o Staljinu nema u tom periodu većih publiciranih zapisa. U tekstovima O značenju ruske revolucije u okviru imperijalizma (Književna republika, 1926, knj. III, br. 6) i Pred prvom pjatiljetkom (Knjiga studija i putopisa, 1939), opširno analizirajući ekonomsko stanje i idejna strujanja u mladoj sovjetskoj državi, samo rubno, implicitno dotiče Staljinovu ulogu. Ni u tekstovima nastalim u toku »sukoba na ljevici« ne govori se posebno i poimence o Staljinu.

Doduše, nakon II. svj. rata, osobito potkraj šezdesetih i sedamdesetih godina, K. je u razgovorima s nizom svojih sugovornika koji su tiskali zapise razgovora s njim (Matvejević, Čengić, Krivokapić, Očak) tvrdio kako su upravo staljinski procesi bili bitna točka njegova spora s ortodoksnom partijskom strujom te da je u razdoblju 1937-39. u svim svojim susretima s J. Brozom, koji je pokušavao smiriti sukob, ponavljao pitanje o »sibirskim grobovima«. Također je i svoju knjigu Na rubu pameti tumačio kao svojevrstan obračun s duhom staljinizma, kako su doista taj roman 1938. i njegovi protivnici doživjeli. U posmrtno objavljenim Zapisima sa Tržiča u memoarskoj formi opisuje svoj tadašnji doživljaj staljinskih procesa: »A kad su počele padati glave, a naročito Buharinova, stekao sam uvjerenje da je ta krvava politika Staljinova njegova vlastita krvožedna tiranija i da su procesi jezive srednjovjekovne makinacije. Tada sam počeo u okviru partijskih redova otvoreno govoriti da se ne radi ni o kakvim kontrarevolucionarnim ’frakcijama’, nego o planiranoj likvidaciji, ne protivnika nego suparnika, o zločinu, tj. o političkom kriminalu kao negaciji svake revolucionarne misli. I onih četrdeset sibirskih naših KPJ - grobova, i ono su bila suviše drastična svjedočanstva.«

Nakon II. svj. rata K. piše novinski komentar Staljinska pobjeda pod Moskvom (Borba, 22. II. 1946) u kojem govori o vojničkom geniju i hrabrosti sovjetskih vojnika i samog Staljina kao vojskovođe. Tekst je obilježen ne samo Krležinim nastojanjem da izrazi zahvalnost narodu koji je zaustavio nacizam u njegovu osvajačkom pohodu već i pokušajem da izrazi vlastiti afirmativan stav prema sovjetskom komunističkom lideru i u to doba glavnom jugoslavenskom savezniku. To je ujedno bio i jedan od poteza kojima K. signalizira svojim nekadašnjim protivnicima vlastitu želju da se zaborave predratni idejni sukobi. Stoga će sljedećih godina, do sukoba s Informbiroom, i K. spominjati Staljinovo ime isključivo u pozitivnom kontekstu i u ritualnim formulama karakterističnim za to vrijeme.

Već na samom početku sukoba jugoslavenskih komunista sa Staljinom, K. nedvosmisleno staje na stranu jugoslavenskog lidera: u JAZU organizira izvanrednu skupštinu na kojoj poziva akademike, a i sve građane, da odbiju klevete. Iz današnje perspektive Krležin se govor čini dvosmislenim utoliko što K. u afirmativnom svjetlu spominje »Staljinovu boljševičku strategiju«, tvrdi da su KPJ i Tito pobijedili slijedeći lenjinističke, boljševičke i staljinističke principe pa će na temelju tih principa svladati i najnoviju prepreku - Staljinovu (Govor potpredsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Miroslava Krleže na izvanrednoj skupštini održanoj 5. VII. 1948. u Zagrebu, Ljetopis JAZU, 1949, 54). Također i u Pozdravnom telegramu Maršalu Titu uz »najširu podršku i bezuslovnu pomoć« svih članova Akademije, K. u ime JAZU ističe zajedničko uvjerenje kako Jugoslaviju ništa ne može odvojiti od zajednice sa zemljom lenjinskog socijalizma i velikog Staljina. Krležino pozivanje na Staljina nije znak osobne naklonosti, već je usklađeno s početnom obrambenom strategijom jugoslavenskih komunista koji izbjegavaju zaoštravanje sukoba. Kako se bude mijenjala u sljedećem razdoblju opća jugoslavenska politika i radikalizirala kritika Staljina i staljinizma, tako će se zaoštravati i Krležini stavovi. Pritom K. zasigurno osjeća i veliku osobnu satisfakciju jer nova jugoslavenska politika implicitno reafirmira njegovu predratnu »unutarnju« kritiku staljinističke prakse. Osobito su važni Krležini istupi na kongresima jugoslavenskih književnika (Riječ u diskusiji na Drugom kongresu književnika Jugoslavije, Republika, 1950, 1; Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, Republika, 1952, 10-11) u kojima podvrgava oštroj kritici staljinističko poimanje kulture i književnosti i zagovara autentični jugoslavenski put i na polju umjetnosti. Najradikalniju kritiku Staljina i socijalističke prakse u SSSR-u K. provodi u predavanju oficirima Jugoslavenske narodne armije u Domu JNA 17. XII. 1952 (Kako stoje stvari, Narodna armija, 22. XII. 1952, 1. i 8. I. 1953).

K. će se temi Staljina, i još češće staljinizma vraćati i kasnije u nizu svojih tekstova, ali uglavnom rubno, primjerice kad u svojim esejima o EJ govori o traganju za autentičnim jugoslavenskim socijalističkim putem, u dnevničkim fragmentima kad se prisjeća svojih prijatelja koji su završili kao žrtve staljinističkih čistki, u razgovorima koje su njegovi sugovornici pribilježili; pri tome se jasno očituje Krležina želja da upozori na kontinuitet vlastitog antistaljinizma.

LIT.: S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; isti, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; I. Očak, Krleža - Partija, Zagreb 1982; P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, Zagreb 1989-93.

R.