Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

STARČEVIĆ, Ante, političar i ideolog (Žitnik, Lika, 23. V. 1823 - Zagreb, 28. II. 1896). Školovan u Zagrebu (gimnazija), Senju (sjemenište i teologija) i Pešti (doktorat iz filozofije), u vrijeme Bachova neoapsolutizma radio je u zagrebačkoj odvjetničkoj pisarni L. Šrama, da bi nakon Listopadske diplome (1860) i obnove političkog života u Habsburškoj Monarhiji, kao već poznati kritičar i književnik, koji se okušao u polemikama protiv Karadžićeve »govedarštine« u pravopisnoj normi, ušao u izbornu politiku. Biran je za velikog bilježnika Riječke županije, a 1861. i za zastupnika u Saboru. U predstavkama Riječke županije zacrtao je svoj politički kredo, svodeći odnose između Hrvatske sjedne strane te Ugarske i Austrije s druge samo na personalnu uniju u osobi zajedničkog vladara. Na toj osnovi, zajedno sa zastupnicima E. Kvaternikom i P. Vrdoljakom, pokreće Stranku prava koja promiče hrvatsku državnu nezavisnost i suprotstavlja se austroslavizmu i kompromisnoj politici Narodne stranke.

Nakon Nagodbe 1867. i sloma narodnjačke politike, Kvaternik pokreće neuspjelu Rakovičku bunu 1871. Buna završava pogibijom Kvaternika i drugih zavjerenika. Premda Starčević nije bio upoznat s Kvaternikovim planovima, zatvoren je poslije bune, a Stranka prava zabranjena. Nakon obnove stranke 1878. Starčević predvodi tu središnju hrvatsku nacionalnu organizaciju sve do raskola 1895, kad s J. Frankom osniva Čistu stranku prava. Tijekom razdoblja od 1878. do smrti bio je stalno zastupnikom u Saboru. Vodeći je predstavnik liberalno-demokratskih načela u Hrvatskoj. Predvodio je otpor protiv Khuenova režima i stvarao konstrukcije za hrvatsku državnu emancipaciju putem savezništva s protivnicima Habsburga. Poslije 1878. i ruskih uspjeha u velikoj istočnoj krizi, uvjerenje u potporu Rusije. Još za života predmetom je kulta: nepomirljivi patrijarh oporbe (»Stari«) i »otac domovine«. U tom ga je obrascu preuzeo i Krleža.

Ukoliko se može tvrditi da je K. bio nekritičan prema ijednoj od vodećih hrvatskih političkih ličnosti, to se zacijelo odnosi na Starčevića. Krležin je Starčević donkihotovski puntar: Stari, koji pljuje na Strossmayerovu »žlicu duševnog sladoleda«. On je stara poludjela korenika: »Nigdar ne bu v megli Spomenika imal / kaj nigdar neje s klimavcima klimal« (Balade Petrice Kerempuha). Starčević je simbol »stopostotne negacije Habsburga, u vrijeme kada se ta negacija pričinjala svim trezvenjacima pijanom« (Malograđanska historijska shema). On je »najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicavošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije« (Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića).

K. je u Starčeviću zacijelo vidio prethodnika u kritici hrvatskoga političkog oportunizma (»on je nekoliko decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima, i huljama, po nitkovima, koji tjeraju našu ’seljačku marvu’ da brsti trnje pod tuđinskim, sramotnim madžarskim i bečkim zastavama«, ali također političara koji je nadmašio umjetnike u jasnoći (»tu našu stvarnost nije gledao tako jasno nijedan naš umjetnik onoga vremena«, ibid.). No, dok se puntar K. nadahnjuje Starčevićem, pisac-marksist, koji teži prepoznatljivom stilu u unutarpartijskoj diskusiji, stavlja Starčevića u klasne i ideološke okvire »malograđanskog hrvatskog nacionalizma«. Tako određen, on postaje tek »mrtva formula na političkom groblju«, premda je njegova neaktualnost još uvijek unutar granica pozitivnih - četrdesetosmaških - prethodnika ljevice (Teze za jednu diskusiju iz godine 1935).

Naglašena recepcija Starčevića u hrvatskoj malograđanskoj sredini Krleži je očita od početka njegove književne djelatnosti. Za njegova Ljubu Kraljevića Starčević je »profet u sekti ovih mesara, pijanaca i infanterijskih feldvebela sa sedam kolajna za hrabrost«. Za njih, »taj Stari još uvijek živi u tim krčmama i mesnicama kao duboka istina, a da nikada nije htio ni propovijedao ono, što su od njega stvorili njegovi učenici. Starčević bio je najmanje starčevićanac u smislu reš pečene krvavice, pisane pečenke i lepe naše« (Veliki meštar sviju hulja). I doista, koliko god su mu pozni pravaši i frankovci odbojni, K. je štitio proročki lik Staroga od svih protivnika. U vrijeme socijalističkog unitarizma 1950-ih god. prerušio ga je u pokrovitelja pjesničkog jedinstva Balkana, u kojem je Skerlić, »u svome portretu starog manijakalnog propovjednika ekskluzivnog hrvatskog državnog prava, veoma [...] tačno naslutio južnoslovjenskog unitarca, kome je nerazmjerno više stalo do etničke cjeline, nego do regionalnih formalizama« (Iz hrvatske kulturne historije). No, u vremenima kad je Starčević bio krajnje politički sumnjiv, K. ga je najčešće branio kao bezazlena romantičara: »grimizma romantika Starčevićeva jalovo [se] borila s Kossuthovim M. A. V.-imperijalizmom« (O Kranjčevićevoj lirici). Ovakav jalovi Starčević umire »kao manijak« (Stjepan Radić u Beogradu), poput svih Krležinih Don Quijoteâ - Križanića, Supila i Radića.

Sudbinska povezanost Starčevića i Radića tvori dio Krležine povijesne poduke. »Svi su gradili temelje u zraku. Poslije historijskih katastrofalnih razočaranja uvijek se javljala reakcija na tu suludu idealističku arhitekturu: poslije Četrdesetosme Starčević, poslije Osamnaeste Radić« (O patru dominikancu Jurju Križaniću). Ili bolje, Starčević i pravaši su reakcija na krah ilirizma, a Radić i nacionalni pokret poslije 1918. reakcija su na krah jugointegralističkog naraštaja. Kao i Radić, Starčević je za Krležu bio i kulturna pojava. Upozoravao je kako je on bio »jedini temperamenat i jedina glava, koja je umjela da se uzdigne do proročke snage jezičnog izraza« (Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića). Štovao je njegov književni rad, posebno Pisma Magjarolacah. Premda Šidakov članak o Starčeviću u prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije ne ulazi u mnoge pojedinosti koje su Krležu opsjedale, on je ujedno i Krležin hommage najvećem hrvatskom buntovniku i društvenom kritičaru XIX. st.

BIBL. M. K.: O patru dominikancu Jurju Križaniću, Književnik, 1929, 1; O Kranjčevićevoj lirici, Hrvatska revija, 1931, 3; Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, Zagreb 1933; Prije trideset godina (1917-1947), Republika, 1947, 11; Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Nova misao, 1953, 7; Malograđanska historijska shema, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, SDMKZ, sv. 14-15, Zagreb 1957; Stjepan Radić u Beogradu, ibid; Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963.

LIT.: J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb 1936; isti, Ante Starčević, Zagreb 1940; J. Šidak, M. Gross, I. Karaman, D. Šepić, Povijest hrvatskog naroda godine 1860-1914, Zagreb 1968; M. Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973; P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Beograd 1974.

Io. B.