STROZZI, Tito

traži dalje ...

STROZZI, Tito, kazališni i filmski glumac, redatelj, kazališni pedagog i organizator, književnik (Zagreb, 14. X. 1892 - Zagreb, 23. III. 1970). Studirao na Kazališnoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Beču, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest umjetnosti). U Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu debitirao je 1919. kao glumac i dramatičar (Alanku). Tijekom pet desetljeća interpretirao je više od 300 različitih uloga nastupivši nekoliko tisuća puta. Od 1922. počinje režirati, te ostvaruje oko 200 realizacija drama i opera. Opere je režirao u Beču i Nizzi, a kao glumac i redatelj nastupao je i u bivšem DDR-u. U sezoni 1936/37. direktor je Drame HNK u Zagrebu, a 1963/64. ravnatelj Drame u Splitu. Bio je članom riječkoga kazališta i zagrebačke »Komedije«. Glumio je u prvim hrvatskim filmovima, vodio dječja kazališta, osnivao vedre i slobodne pozornice, postavio 1933. Gundulićevu Dubravku pred Kneževim dvorom u Dubrovniku anticipirajući ljetni ambijentalni teatar, organizirao strukovne udruge i pedagoški djelovao u brojnim glumačkim školama i studijima. Napisao je dvadesetak dramskih djela, među kojima se ističu ekspresionistička tragedija Ecce homo! (1924) i dramska kronika Zrinjski (1935). Pokrenuo je 1913. časopis Krik, 1919. časopis Rampa i dramsku biblioteku »Scena«. U mladosti je pisao lirsku prozu i dramske prizore na njemačkom jeziku, a kasnije prozu, drame, scenarije i stručne članke na hrvatskom. Dramatizirao je više romana, preveo oba dijela Goetheova Fausta (Zagreb 1970) te stotinjak dramskih djela i libreta s više svjetskih jezika.

S Krležom ga veže isprva prijateljstvo i suradnja koja traje još od dječačkih dana, da bi 1960. među negdašnjim konškolarcima i suputnicima, nakon vehementne razmjene pisama (u svezi s podjelom uloga za svečanu i jubilarnu postavu Krležinih Gospode Glembajevih u zagrebačkom HNK o stotoj obljetnici institucije - a bez Strozzijeva sudjelovanja, što je glumac smatrao i autorovom sugestijom upravi), došlo do posvemašnjega međusobnog razilaženja. Deset godina kasnije rezultiralo je ono ne samo začudnom Krležinom odsutnošću sa Strozzijeva sprovoda već i izostankom pismene sućuti obitelji (E. Gerner, Oproštaj s Gvozdom).

Pred ljeto 1904, uoči završetka prvoga razreda gimnazije, K. je doživio svoju prvu premijeru, drame na antičku temu, i to u stanu svoga razrednoga kolege, Tita markiza Strozzija, sina legendarne hrvatske tragetkinje Marije Ružičke-Strozzi opisavši je ovako: »Veliku dramatsku scenu klečanja, grmljavine i mrtvog tijela ponovio sam u jednoj od svojih feudalnih drama godinu dana kasnije, pod konac prvoga razreda gimnazije 1904, kad sam lično igrao u svojoj vlastitoj drami nekakvog viteškog grebengradskog feudalnog Prijama, a Tito Strozzi Ahila. Ja sam na sceni molio markeza na koljenima da mi vrati mrtva brata: vitez plače, gromovi, vitez plače. Uspjeh je bio golem. U Rajnerovoj ulici, na uglu Zapadnog perivoja, u stanu markezice Strozzi, koja nas je obasula svojim superlativima, poklonivši mi moj prvi buket autorskog cvijeća, doživio sam tako svoju premijeru« (Djetinjstvo u Agrarnu). Desetak godina kasnije, I. svj. rat odveo je negdašnje gimnazijske prijatelje u Galiciju iz koje se K. ubrzo vratio (proveo je 1916. samo dva mjeseca na fronti), dok je Strozzi ratovao gotovo pune četiri godine, stekavši čin satnika. Ubrzo je u Krležinu Plamenu (1919) objavio fragmente nedovršenoga ratnog romana koji po nekim obilježjima anticipira Hrvatskog boga Marsa.

Interpretirajući Krležinu dramsku riječ, Strozzi je stekao reputaciju ponajboljega »krležijanskoga« glumca ne samo svoje generacije. Započeo je kao Walter u zabranjenoj Galiciji (1920), u Golgoti (1922) bio je jedan od radnika u arsenalu, nastupio je i u praizvedbi Michelangela Buonarrotija (1925), a potom slijede magistralne kreacije u glembajevskom ciklusu: Oliver Urban (Leda, 1930), Križovec i Lenbach (U agoniji) te Leone (Gospoda Glembajevi), da bi 1959. interpretirao na praizvedbi Areteja Apatrida A. U glembajevskom je salonu Strozzi suvereno vladao bujnom Krležinom rečenicom, gradeći od autorovih verbalnih kaskada, intelektualnih bravura i sociopolitičkih opservacija uporište za sublimat iznimne glumačke umjetnosti.

LIT.: E. Gerner, Osvrnuh se sjetno, Zagreb 1988; B. Senker, Hrvatska drama 20. stoljeća, I, Split 1989; N. Batušić, Stostruki majstor scene, Novi vjesnik, 21. X. 1992; E. Gerner, Oproštaj s Gvozdom -razgovori s Krležom, Zagreb 1993; ista, Oteto zaboravu, Zagreb 1995.

Ni. B.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

STROZZI, Tito. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 23.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2158>.